петак, 12. фебруар 2010.

Zil Vern - 20.000 milja pod morem

Žil Vern
20.000 MILJA POD MOREM
Preveo Pavle Simić
POKRETNA STIJENA
Godinu 1866. zapamtiše svi po jednom čudnom događaju, jednoj
neobjašnjivoj pojavi. Više puta brodovi su nailazili u moru na neko
"ogromno čudovište", neki dugačak predmet sabljastog oblika, koji je
svijetlio s vremena na vrijeme, a bio je nesrazmjerno veći i brži od kita.
To čudovište svuda uđe u modu. O njemu se pjevalo po kafanama, a
novine su o njemu pisale nadugačko i naširoko. Negdje su ga upoređivali
sa čuvenim bijelim kitom, strašnim "Mobi Dikom" iz Ledenog mora,
drugi su govorili da je to neko natprirodno čudovište, koje svojim
ogromnim kandžama može da obuhvati najveći brod i da ga odvuče u
dubine okeana.
Početkom 1867. godine izgledalo je da je "čudovište" već
zaboravljeno i da više nikada neće ni doći na dnevni red, kad se desiše
događaji koji dovedoše u opasnost prekookeanski saobraćaj. Sad već više
to nije bio naučni problem koji je trebalo riješiti, nego opasnost koju je
trebalo ukloniti. To čudovište je sad postalo neko ostrvo, stijena ili
greben, ali ovoga puta pokretno, neobjašnjivo, neshvatljivo.
Na dan 5. marta 1867., brod "Moravijan" Montreal okean kompanije
na 27° 30' širine i 72° 15' dužine udari u neku stijenu koja nije bila
obilježena ni na jednoj karti. Zahvaljujući povoljnom vjetru i odličnoj
konstrukciji, brod je uspio da se spase.

Branko Copic - Orlovi rano lete

Branko Copic

ORLOVI RANO LETE

PRVI DIO






I

Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice :
– Ku-ku! Ku-ku!
Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se slican glas:
– Ku-ku! Ku-ku!
Ovaj, na izgled obican "razgovor" kukavica, ne bi prevario nekog pažljivog slušaoca.
Glas ovih "'kukavica" bio je, istina, melodican, iako malo tvrd i previše glasan, ali otkud sad,
pod samu jesen, da se kukavice toliko razvicu?! One se najviše cuju s proljeca, kad se javi
prvi list, ali sad! Ehe, bice to nešto drugo.
I zaista, iz ljeskara, umjesto ptice, ispade dugonog bos djecak i trkom jurnu u sjenovitu
dubinu staroga Gaja izmedu golih i pravih bukovih stabala.
Kud li to djecak otrca, na ciji znak?
Prokin gaj, zapuštena, gusta i prilicno velika šuma, na sat hoda udaljen od podnožja
planine, bio je oduvijek, cak i za starije ljude, pomalo strašno i tajanstveno mjesto. Babe su
šaputale da je uklet i da nikako nije dobro nocu kraj njega prolaziti. Zacas te, kažu, može
šcepati ledena ruka nepoznata cudovišta i povuci za sobom pod zašaptane svodove bukovih
krošanja. A što ce dalje biti – br! – strašno je i pomisliti.
Tako vecerom, pored ognjišta, kazuje baka zablenutom unuku, a djecak samo širi oci i
od macka u cošku cini mu se da je neznana ogromna zvijer s vatrenim ocurdama.
Još u bosanskohercegovackom ustanku, 1875, u tome Gaju opkoljen je i poginuo od
begova cuveni hajduk Jovance. Borio se dva dana pucajuci iz crne ugljarske kolibe, a onda je,
kažu, cak od Bihaca dovucen top i koliba porušena, a hajduk ubijen. Sahranjen je na samoj
ivici Gaja.
Kraj njegova groba, pod kruškom divljakom, za vrelih ljetnih dana hladuju cobani.
Okupe se oko kamene nadgrobne ploce bez natpisa, naherene i obrasle mahovinom, pricaju i
smiju se, a kad u širokim bukvama zašumi vjetar, djecacima se cini da se to, dolje u Gaju, još
uvijek nastavlja davno minula bitka izmedu silnih begova i mrtva hajduka.
– Predaj se, Jovance! – jeci sa svih strana.
– Ne predajem se! – tvrdo vraca nevidljiv hajduk.
Šcucureni u sjenci, puni cudne treme, djecaci ocekuju kad ce da grune garav top, ali
sve je uokolo tiho, nad Gajem se smješka zlatno ljeto, a pucanj nikako da se cuje. Davno je
nestalo i topova i tobdžija i malog Jovanceta sa srebrnim tokama.
Poneko cobance tako i zaspi i, s glavom uz kamenu plocu, sanja cudesne snove, a kad
se od straha prene, dugo trlja oci buljeci u ovce, miluje topao kamen i šapuce:
– Gdje si, Jovance, sad si bio tu? Tako si mi nešto lijepo pricao, a ja zaboravio.
Za ljetnih noci hucu po Gaju avetinjske sove, javlja se cuk, a truo panj tinja
zelenkastim sjajem i plaši osamljena putnika:
– Cekaj samo, sad cu da te zgrabim!
Zimi su sve staze i putevi oko Gaja išarani zecjim i vucjim tragovima. S njima se ukršta
trag lisice, a ponekad i zlocude divlje svinje koje se spuste s bliske planine.
Kroz jarugu, duboko u Gaju, mrmori uzan potocic pun trula lišca i brzo se gubi u tijesnu
kamenitu ponoru. Nema te babe u selu koja bi se usudila nadviriti nad to mjesto. A i kako bi
imala hrabrosti kad se tu, kažu, krije strašno cudovište drekavac, koje za kišovitih noci
svojom prodornom drekom ispunjava citav kraj.
Pa ipak, ipak... cim je iz Gaja cuo glas kukavice, djecak je glavacke jurnuo u šumu.
Kako se samo ne boji i ko li ga to zove?
2
Duge noge brzo su donijele djecaka do jedne manje zaravni usred Gaja. Licila je na
dno kakve plitke cinije ili tepsije u kojoj se peku pite. Kad se spustite na to poljance, vec ste
zaklonjeni od svacijeg pogleda.
– Ku-ku! – opet se tiho oglasi djecak.
– Ku-ku! – zacu se odgovor, ali odnekle odozgo, kao s neba, i istog trenutka niz glatko
stablo vitke bukve na ivici zaravanjka spuznu isti takav jedan djecak.
– Oho, majstorski se spuštaš – pohvali ga djecak došljak.
– Od tebe sam naucio, Strice, – nasmija se putnik s bukve. – Eh, još samo da imam
tako dugacke noge i ruke kao ti, pa da mogu obuhvatiti svako stablo.
Djecaci se spustiše na malu zaravan i sjedoše pod prastaru debelu bukvu koja je rasla
u sredini i svojom širokom krošnjom natkriljivala gotovo citav poljanak.
– Kako je danas bilo u školi, Strice?
– Uf, Jovance, ne pitaj! I ja sam dobio paprene šibe – huknu Stric i pokaza dlanove. –
Evo, pogledaj.
– A zbog cega je tebe?
– Zbog Dunava, davo ga odnio i Dunav! Kazao sam da se Dunav uliva u Jadransko
more, a kad ucitelj skoci: "Evo ti, veli, Jadranskog mora, ispruži dobro dlan!" Opali mi dvije
vruce, pa ce opet: "Deder sad, gdje se uliva Dunav?"
– A šta ti?
– A ja: ne uliva se, kažem, nigdje. "Kako nigdje" – izbeci se on. – Lijepo, velim, ponire
pod zemlju kao onaj potocic u Protinom gaju.
– Uhu, brate moj, ti si zagrdio! Kakva ponornica! U Crno more, bolan.
– E, sad cu i ja zapamtiti da je crno, jer mi je danas propisno zacrnilo. I Dunav mi je
crn, a ucitelj još najcrnji. Sad vadim da ti imaš pravo što se kriješ od škole. Evo i mene u
tvoju družinu, a bice ih još, sve po izboru junaci.
– Zbilja?
– Pa da. Zbog samog Dunava bice ih najmanje pet, a kad tek uzmeš istoriju – iha! – na
samom Kosovu izginuce cetvrtina razreda.
– Pa racun! – podsjeti ga Jovance.
– Iha, nek davo izracuna koliko ce tu stradati.
– A kad pocne da ispituje pirirodopis?
– Onda ce biti takvih batina da ce pola klisnuti u prirodu, to jest u šumu. Citavu cemo
cetu stvoriti ovdje u Prokinu gaju.
Jovance se zamisli.
– E, necemo primati sve bjegunce iz škole, samo one najsigurnije, one koji nece nikom
odati gdje nam se nalazi ceta.
– To si dobro smislio. Vidiš, ja se toga nikad ne bih sjetio – iskreno priznade dugacki
Stric i s poštovanjem pogleda svog nerazdvojnog druga. – Hajde, hocemo li sad kuci. Djeca
su još prije pola sata izasla iz škole.
– Hajdemo... Uz put cemo se dogovoriti koga cemo primiti u našu cetu.
II
Pocetkom te školske godine u selo Lipovo stigao je novi ucitelj, zlocud stariji covjek,
koga su po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice. Cim su ga, prvog
školskog dana, daci ugledali, onako neispavanog, mrkog i zlovoljnog, nastao je bojažljiv
šapat:
– U-uh, s ovim nece biti lako. Bogme cemo se poželjeti naše dobre uciteljice Lane.
– Vidi mu samo nosa, kao paprika.
Dugacki Stric, najviši dak u razradu, sjedeci u posljednjoj klupi, prosto nije povjerovao
svojim rodenim ocima: zar umjesto Lane da dode ovaj ovdje?
– Ne, ne, to nije istina!
Stric je cvrsto zažmirio ocekujuci da novi ucitelj išcezne kao prividenje, ali kad je
ponovo otvorio oci, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je stajao još uvijek podbuli
stranac s crvenim nosom.
3
– Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika! Stric je ponovo zažmirio i poceo u sebi da
cita nešto kao molitvu:
– Dragi, bože, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije, dovedite u razred našu
staru uciteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oci, za katedrom je i nadalje
stajao natmuren crvenonosi.
– Hajde da još jednom oprobam.
Stric opet zažmiri, prisjeca se imena svih svetaca koje je citao u nekom starom
kalendaru, nacetom od miševa, pa pocinje da reda.

A.PavlovicCehov - Novele

Anton Pavlovič Čehov
NOVELE

Preveo Derviš Imamović

SVIJET A. P. ČEHOVA

Anton Pavlovič Čehov, sin sitnog trgovca i ljekar, završava u ruskoj književnosti epohu velikog realizma, kako ga je Lukač nazvao,
realizma koji počinje Gogoljevom a završava njegovom pripovijetkom, premda nje-govu središnju i najdužu vremensku dionicu u XIX stoljeću ispunjava uglavnom roman. Izbor pripovijetke kao pjesničke forme ne podliježe isključivo odredbama prirode umjetnikovog dara, već predstavlja i "soci-jalnu porudžbinu" epohe podesnu da se u nju odlije savremeni život. U slučaju Čehova to je
epoha kraja jednog vijeka ne samo kalendarski već i sa stanovišta kretanja i razvitka društvenih formi: dotrajalim, usitnjenim oblicima jednog života i društva, s njegovim isto tako sitnim reprezentantom - malim čovjekom, najviše je odgovarala, prostorno i vremenski,
kratka pripovijetka s komikom kao obilježjem svijeta koji prolazi. I mada je Čehov poznat kao tvorac sasvim nove pjesničke forme, lirske drame, lirske zato što je ono što se događa beznačajno, a drama je najdinamičniji umjetnički književni žanr, mala epska forma ili pripovijekta, čije se stilske karakteristike mogu iskazati kao lakonizam, komika i lirizam koji je Tolstoj odredio riječju
impresionistički, dominantno se pojavljuje u njegovom stva-ralaštvu.

Albert Anstajn Za Pocetnike

1. UVOD
Od kada je nastao, covjek posmatra nebo i cudi se onome što vidi. Ima li ikakvog smisla
ili svrhe u pojavama koje se dešavaju na nebu ?
Do prije nekoliko vijekova ljudi su vjerovali da Zemlja miruje u centru vasione, a Sunce,
Mjesec, zvijezde i planete, kruže oko nas, odajuci tako svakodnevnu pocast našem
jedinstvenom centralnom položaju. Nikakvo cudo što su ljudi tada izmislili astrologiju, jer
ako mi zauzimamo centralan položaj u vasioni onda izgled sasvim prirodno da zvijezde
uticu na naše živote dok se okrecu oko nas.