петак, 12. фебруар 2010.

Branko Copic - Orlovi rano lete

1
Branko Copic
ORLOVI RANO LETE
PRVI DIO
I
Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice :
– Ku-ku! Ku-ku!
Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se slican glas:
– Ku-ku! Ku-ku!
Ovaj, na izgled obican "razgovor" kukavica, ne bi prevario nekog pažljivog slušaoca.
Glas ovih "'kukavica" bio je, istina, melodican, iako malo tvrd i previše glasan, ali otkud sad,
pod samu jesen, da se kukavice toliko razvicu?! One se najviše cuju s proljeca, kad se javi
prvi list, ali sad! Ehe, bice to nešto drugo.
I zaista, iz ljeskara, umjesto ptice, ispade dugonog bos djecak i trkom jurnu u sjenovitu
dubinu staroga Gaja izmedu golih i pravih bukovih stabala.
Kud li to djecak otrca, na ciji znak?
Prokin gaj, zapuštena, gusta i prilicno velika šuma, na sat hoda udaljen od podnožja
planine, bio je oduvijek, cak i za starije ljude, pomalo strašno i tajanstveno mjesto. Babe su
šaputale da je uklet i da nikako nije dobro nocu kraj njega prolaziti. Zacas te, kažu, može
šcepati ledena ruka nepoznata cudovišta i povuci za sobom pod zašaptane svodove bukovih
krošanja. A što ce dalje biti – br! – strašno je i pomisliti.
Tako vecerom, pored ognjišta, kazuje baka zablenutom unuku, a djecak samo širi oci i
od macka u cošku cini mu se da je neznana ogromna zvijer s vatrenim ocurdama.
Još u bosanskohercegovackom ustanku, 1875, u tome Gaju opkoljen je i poginuo od
begova cuveni hajduk Jovance. Borio se dva dana pucajuci iz crne ugljarske kolibe, a onda je,
kažu, cak od Bihaca dovucen top i koliba porušena, a hajduk ubijen. Sahranjen je na samoj
ivici Gaja.
Kraj njegova groba, pod kruškom divljakom, za vrelih ljetnih dana hladuju cobani.
Okupe se oko kamene nadgrobne ploce bez natpisa, naherene i obrasle mahovinom, pricaju i
smiju se, a kad u širokim bukvama zašumi vjetar, djecacima se cini da se to, dolje u Gaju, još
uvijek nastavlja davno minula bitka izmedu silnih begova i mrtva hajduka.
– Predaj se, Jovance! – jeci sa svih strana.
– Ne predajem se! – tvrdo vraca nevidljiv hajduk.
Šcucureni u sjenci, puni cudne treme, djecaci ocekuju kad ce da grune garav top, ali
sve je uokolo tiho, nad Gajem se smješka zlatno ljeto, a pucanj nikako da se cuje. Davno je
nestalo i topova i tobdžija i malog Jovanceta sa srebrnim tokama.
Poneko cobance tako i zaspi i, s glavom uz kamenu plocu, sanja cudesne snove, a kad
se od straha prene, dugo trlja oci buljeci u ovce, miluje topao kamen i šapuce:
– Gdje si, Jovance, sad si bio tu? Tako si mi nešto lijepo pricao, a ja zaboravio.
Za ljetnih noci hucu po Gaju avetinjske sove, javlja se cuk, a truo panj tinja
zelenkastim sjajem i plaši osamljena putnika:
– Cekaj samo, sad cu da te zgrabim!
Zimi su sve staze i putevi oko Gaja išarani zecjim i vucjim tragovima. S njima se ukršta
trag lisice, a ponekad i zlocude divlje svinje koje se spuste s bliske planine.
Kroz jarugu, duboko u Gaju, mrmori uzan potocic pun trula lišca i brzo se gubi u tijesnu
kamenitu ponoru. Nema te babe u selu koja bi se usudila nadviriti nad to mjesto. A i kako bi
imala hrabrosti kad se tu, kažu, krije strašno cudovište drekavac, koje za kišovitih noci
svojom prodornom drekom ispunjava citav kraj.
Pa ipak, ipak... cim je iz Gaja cuo glas kukavice, djecak je glavacke jurnuo u šumu.
Kako se samo ne boji i ko li ga to zove?
2
Duge noge brzo su donijele djecaka do jedne manje zaravni usred Gaja. Licila je na
dno kakve plitke cinije ili tepsije u kojoj se peku pite. Kad se spustite na to poljance, vec ste
zaklonjeni od svacijeg pogleda.
– Ku-ku! – opet se tiho oglasi djecak.
– Ku-ku! – zacu se odgovor, ali odnekle odozgo, kao s neba, i istog trenutka niz glatko
stablo vitke bukve na ivici zaravanjka spuznu isti takav jedan djecak.
– Oho, majstorski se spuštaš – pohvali ga djecak došljak.
– Od tebe sam naucio, Strice, – nasmija se putnik s bukve. – Eh, još samo da imam
tako dugacke noge i ruke kao ti, pa da mogu obuhvatiti svako stablo.
Djecaci se spustiše na malu zaravan i sjedoše pod prastaru debelu bukvu koja je rasla
u sredini i svojom širokom krošnjom natkriljivala gotovo citav poljanak.
– Kako je danas bilo u školi, Strice?
– Uf, Jovance, ne pitaj! I ja sam dobio paprene šibe – huknu Stric i pokaza dlanove. –
Evo, pogledaj.
– A zbog cega je tebe?
– Zbog Dunava, davo ga odnio i Dunav! Kazao sam da se Dunav uliva u Jadransko
more, a kad ucitelj skoci: "Evo ti, veli, Jadranskog mora, ispruži dobro dlan!" Opali mi dvije
vruce, pa ce opet: "Deder sad, gdje se uliva Dunav?"
– A šta ti?
– A ja: ne uliva se, kažem, nigdje. "Kako nigdje" – izbeci se on. – Lijepo, velim, ponire
pod zemlju kao onaj potocic u Protinom gaju.
– Uhu, brate moj, ti si zagrdio! Kakva ponornica! U Crno more, bolan.
– E, sad cu i ja zapamtiti da je crno, jer mi je danas propisno zacrnilo. I Dunav mi je
crn, a ucitelj još najcrnji. Sad vadim da ti imaš pravo što se kriješ od škole. Evo i mene u
tvoju družinu, a bice ih još, sve po izboru junaci.
– Zbilja?
– Pa da. Zbog samog Dunava bice ih najmanje pet, a kad tek uzmeš istoriju – iha! – na
samom Kosovu izginuce cetvrtina razreda.
– Pa racun! – podsjeti ga Jovance.
– Iha, nek davo izracuna koliko ce tu stradati.
– A kad pocne da ispituje pirirodopis?
– Onda ce biti takvih batina da ce pola klisnuti u prirodu, to jest u šumu. Citavu cemo
cetu stvoriti ovdje u Prokinu gaju.
Jovance se zamisli.
– E, necemo primati sve bjegunce iz škole, samo one najsigurnije, one koji nece nikom
odati gdje nam se nalazi ceta.
– To si dobro smislio. Vidiš, ja se toga nikad ne bih sjetio – iskreno priznade dugacki
Stric i s poštovanjem pogleda svog nerazdvojnog druga. – Hajde, hocemo li sad kuci. Djeca
su još prije pola sata izasla iz škole.
– Hajdemo... Uz put cemo se dogovoriti koga cemo primiti u našu cetu.
II
Pocetkom te školske godine u selo Lipovo stigao je novi ucitelj, zlocud stariji covjek,
koga su po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice. Cim su ga, prvog
školskog dana, daci ugledali, onako neispavanog, mrkog i zlovoljnog, nastao je bojažljiv
šapat:
– U-uh, s ovim nece biti lako. Bogme cemo se poželjeti naše dobre uciteljice Lane.
– Vidi mu samo nosa, kao paprika.
Dugacki Stric, najviši dak u razradu, sjedeci u posljednjoj klupi, prosto nije povjerovao
svojim rodenim ocima: zar umjesto Lane da dode ovaj ovdje?
– Ne, ne, to nije istina!
Stric je cvrsto zažmirio ocekujuci da novi ucitelj išcezne kao prividenje, ali kad je
ponovo otvorio oci, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je stajao još uvijek podbuli
stranac s crvenim nosom.
3
– Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika! Stric je ponovo zažmirio i poceo u sebi da
cita nešto kao molitvu:
– Dragi, bože, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije, dovedite u razred našu
staru uciteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oci, za katedrom je i nadalje
stajao natmuren crvenonosi.
– Hajde da još jednom oprobam.
Stric opet zažmiri, prisjeca se imena svih svetaca koje je citao u nekom starom
kalendaru, nacetom od miševa, pa pocinje da reda.
– Sveti Petre, i sveti Luka, i svete Casne Verige, i sveta Petka, i sveta Suboto, i sveta
Bogorodice Trojerucice, i sveta Stonogice, nosite ovoga svetog Papriku kud god znate, a vratite
nam našu Lanu, makar bosu, amin!
Sve uzalud. Stric otvara oci, a novi ucitelj, stoji li stoji, i mršti obrve.
– Phi, baš su mi to neki kiceni sveci! Da oni mene nešto zamole, na primjer da se
igramo "trule kobile" ili šta bilo drugo, ja bih odmah skocio.
– Ma šta ti to gundaš? – upita ga Jovance, njegov drug iz klupe.
– Ništa. Naš se ucitelj zove "Gospodin Paprika". Javi dalje.
Jovance stade da se smije krišom, u šaku, pa gurnu druga ispred sebe:
– Pero, ovaj se ucitelj zove gospodin Paprika. Javljaj dalje.
Kad je vijest o nadimku "Paprika" stigla negdje do sredine razreda, novi ucitelj primijeti
kako se daci sašaptavaju, pa opruži noge i brzo dopade do njih.
– Šta vi tu šapcete, a?! – grmnu on tako strogo da najbliži dak šaptac i nehotice sunu
naviše i ukoci se u mjestu kao ledenica.
– Šta šapcete?
Preplašenom daku – škljoc-škljoc – samo zazvoniše zubi i rijeci same od sebe poletješe
iz usta:
– Molim gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika.
– Paprika! Ko je to kazao?
– Molim, otuda, od zadnje klupe.
Dok je strašni ucitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjecao kako mu se njegove
duge noge sve više drvene od straha kao da se pretvaraju u dva obicna bukova štapa. Da lav
na nj jurne, cini mu se, on s mjesta ne bi mogao da makne. Da mu miš potrci uz nogavicu, ne
bi ni onda. Eh, kud baš on izmisli onaj prokleti nadimak?!
– Ko je od vas dvojice ono kazao? Odjednom, neocekivano, Jovance ustade s mjesta i
mirno, cvrstim glasom, odgovori:
– Ja sam rekao.
Iznenaden, ucitelj malcice ustuknu.
– Baš ti?
– Jeste.
Djecakov postojan glas i tvrd pogled odjednom razgoropadiše pijanca. On iznenada
dreknu kao jare:
– A tako ti, buntovnice, je li! Cekaj samo! Ej, ti dugacki – viknu on na ukocenog Strica
– brzo donesi jednu dobru šibu!
Same od sebe pružiše se Striceve noge-drvenlije i zacas iznesoše djecaka napolje iz
razreda. Prolazeci uzduž zida, on se oglednu na prozorcicu od nužnika i sam udari sebi žestok
šamar.
– Magarce, nijesi imao kuraži da se javiš, nego si ostavio druga da zbog tebe strada, je
li! I još baš ti ideš da šibu doneseš kojom ce da ga biju, a! Evo to još jedna zaušnica.
Stric se još jednom prezrivo iskezi na svoj lik u prozorcicu i progunda:
– Paprika! Ništa pametnije nijesi mogao da izmisliš.
U obližnjem ljeskaru, odakle je valjalo donijeti šibu, Stric se nade u velikoj neprilici. Koji
god bi prut odabrao, taj bi mu se cinio isuviše opasan.
– Zar ovaj? A ne, ne! Baš ovakvim tukao me je djed Todor. Boli kao vrag.
Mašio bi se za drugi i odmah trgao ruku.
– Ne, ne, ni taj necu! Necim slicnim vijali su me oko crkve kad sam iskidao vrapcija
gnijezda. Sve su mi noge bile modre.
Odlucio se najzad za jednu potpuno suvu mladicu. Iz bogatog iskustva, isprobanog na
4
rodenim ledima, znao je da se suvi prutevi najlakše lome, vec od prvog udarca.
– Evo, ovo sam baš tražio.
Kad se vratio u razred, ucitelj se nabusito otrese na nj:
– Jesi li bio na sjevernom polu kad te tako dugo nema?
– Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru – odvrati Stric tako ozbiljno da citav razred, i pored
svega straha, prasnu u smijeh.
Ucitelj švicnu po vazduhu donesenom šibom da joj isproba vitkost, ali ona istog
trenutka puce preko sredine. Gospodin Paprika sunu poput munje na djecaka podnoseci mu
pod nos patrljak od pruta.
– Je li ovo ta tvoja šiba, a?
– Pa to je samo polovina moje šibe – zbunjeno doceka Stric.
– Dobiceš polovinu i ti i onaj tvoj drug! – razgoropadi se ucitelj, pa jurnu prema
posljednjoj klupi, ali Jovance istog trenutka trkom dopade do otvorenog prozora i poput lopte
iskoci napolje.
– Opa! – ote se Stricu oduševljen uzvik. Ucitelj i sam pojuri prema prozoru, virnu
napolje, pa se okrenu razredu i ljutito povika:
– Hvatajte ga! Svi za njim!
Citav razred, kao da je jedva docekao tu komandu, veselo jurnu napolje i prosu se niz
dvorište u pravcu gusta ljeskara, kud je umakao bjegunac.
– Drži ga! Drži gaaa!
– Aha, ne daj tamo!
Dok je namršteni Paprika sa školskog praga ljutilto zurio za njima, gonioci se brzo
izgubiše u lisnatu ljeskaru deruci se koliko je ko više mogao. Jedan preplašen zec iskoci ispod
niska žbunja i jurnu nekud udesno. Stric se nadade za njim.
– Eto ga tamo. Drž, ne daj!
Još uvijek larmajuci kao da traže bjegunca, djeca se dadoše u berbu prezrelih lješnika,
koji su vec sami ispadali iz svojih požutjelih cašica. Preduzimljivi Stric vec je cucao visoko u
krošnji rodna oraha na drugoj strani šikare i dernjao se:
– Aha, drži ga, drži! Oho, evo ga! Evo još dvojica! Iha, brzo hvataj, u njedra trpaj.
Naš bjegunac, zadihan i crven, vec je bio na ivici Prokina gaja. Kad je stigao pod staru
krušku do groba hajduka Jovana, svog cukundjeda, on sjede u prezrelu jesenju travu i
pomilova rapavu nadgrobnu plocu.
– Cukundjede, evo i mene, pobjegoh u hajduke!
Tišina. Nad hajdukovim grobom samo tiho šušketa kruška sitnim izjedenim lišcem, ali
se djecaku cini da ga njegov davni predak i vidi i cuje. Suze mu naviru na oci i citav predio
pred njim pocinje da treperi i rastapa se.
– Ne dam da me na pravdi biju. Kricu se u gaju tamo gdje je nekad bila koliba iz koje si
se ti borio.
Djecak je od starijih cuo tek ponešto o pravdi, ali sluti da je dobro i pravedno to što je
pokušao da zaštiti svog druga Strica. To ga ispunjava cudnom snagom i radošcu i daje mu
odvažnosti da sam samcat krene u dubinu puste šume. – Idem da potražim mjesto za svoj
hajducki logor.
III
Stricevo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu prozvali Stricem zato što je bio
najviši u citavoj školi, pa je licio na nekog zajednickog dackog strica. Osim toga uvijek je
nosio cakšire, prsluk i slamni šešir svog mršavog sitnog strica, a zimi, bogme, i striceve stare
cokule, krut crn gunj i dugacak šal, kojim bi se omotao oko vrata jedno cetiri puta. Djecak je
bio siroce, bez oca i matere, stric ga je othranio i podigao uz pomoc djecakova djeda i nikad
ga nije, koliko se zna istukao. To je ponekad cinio samo djed, a dobri striko, ako bi se kadgod
i naljutio, tukao je prutem stari gunj u kome nije bilo djecaka, i karao ga:
– Evo ti, nevaljalce, sad si dobio što te spada! – Pa cak bi se i zbog toga ražalostio i
brišuci suze, stao je da miluje gunj.
– Nece tebe tvoj striko, šalim se ja samo.
5
Po visini Stric je licio na svog brata od tetke, oceve sestre, krupnu seosku momcinu
Nikoletinu Bursaca. Kad god bi ga gdjegod susreo, Nikoletlina je dobrodušno gundao:
– Zdravo, brate Strice!
Kad se Jovance predvece vratio iz Gaja, Stric ga presrete na pašnjaku.
– Šta misliš sad? Paprika je ljuci od prave paprike, prebice te kad sutra dodeš u školu.
– A ja zato necu doci.
Stric samo zinu. Toj mudrosti on se vec ne bi dosjetio: ne dodeš u školu, nema batina,
prosta stvar.
– Pa šta ceš onda raditi?
Jovance veselo uzvi obrvama.
– Ehe, to sam ja vec smislio. Ponesem ujutru knjige i rucak u torbici kao da cu u školu,
pa kad naidem pored Gaja...
– A ti na drvo! – doceka Stric, koji je pred svim potjerama i opasnostima uvijek bježao
na prvo drvo poput uplašena macka.
– Ne, ne, u šumu, u hajduke, kao moj cukundjed Jovance. Ima u Prokinu gaju jedna
zaravnjena udolina, ja sam je nazvao Tepsija, tamo cu logorovati.
– Ihaj, i ja cu s tobom cim dobijem prve batine – povika Stric.
– To te vec sutra ceka.
– Ih, nek me samo Paprika jedanput kljucne, eto me tebi u Tepsiju pa makar se odmah
u njoj ispekao.
– Primam te, dobar si drug. A predvece, kad se daci vracaju kuci, i mi cemo krenuti
natrag kao da se vracamo iz škole.
Sutradan je i Stric, kao što smo vec culi, dobio batine zbog rijeke Dunava i odmah
odjurio u Prokin gaj, do Tepsije, da se nade s drugom.
Uz put, vracajuci se iz Gaja, dogovorili su se koga ce, od bijenih daka, primiti u
družinu.
– Curice nikako! – svecano izjavi Stric i ratoborno namace na celo svoj otrcani slamnati
šešir.
– A zašto?
– Sve ce izbrbljati, istorokati, znam ja njih. Sastanu se jedna s drugom pa na uvo: hihi-
hi, ho-ho-ho! – kažu i šta su rucale, i šta su vidjele, i šta su cule. Za pola sata svo bi selo
saznalo za našu Tepsiju.
– Tako je, bogami.
– Djevojcice meni trebaju za nešto drugo. Od njih cu ja najprije doznati ko je u školi
dobio batine, šta ucitelj sprema za nas bjegunce, šta se o nama prica. Samo je malo
potegnem za jezik, a ona se rastoroce.
– Je l' takva i tvoja Lunja?
– Ih, davo je odnio, dabogda crkla! – pocrvenje Stric i još jace natuce šešir. – Ne mogu
ocima da je vidim.
Lunja je bila tiha cutljiva desetogodišnja djevojcica, velikih mirnih ociju, Striceva prva
komšinica. Uvijek je cutke, i nepozvana, išla za djecacima, posmatrala šta rade i kako se
igraju, pronalazila ih u ribarenju oko rijeke, u kradi lubenica, u potrazi za pticjim gnijezdima.
Vikali su na nju, prijetili joj i cak je tjerali kamenjem, ali tiha radoznala djevojcica sklonila bi
se samo za kratko vrijeme i tek je djecaci smetnu s uma, a ona vec viri iza nekog žbuna ili
šuškajuci izlazi iz visoka kukuruza.
– Eno je opet, davo je odnio! – istom bi povikao neko od družine.
Lunja se pojavljivala otud odakle joj se najmanje nadaš: iz visoke travuljine pored
rijeke, sa štaglja punog slame, iza krda mirnih goveda, s mracna tavana, ispod guste nagnute
lijeske. Odasvud si je mogao ocekivati kao nekakvog carobnjaka.
Jednom je djecake ljetna kiša zatekla iznenada na pašnjacima pod samom planinom.
Trkom su pojurili do polurazvaljene cobanske kolibe, a kad tamo, pod ostacima niska krova,
sjedi glavom – ko? – Lunja! Ništa nije kazala, samo se skromno povukla sasvim u cošak da
ostalima nacini mjesta i sve ih je gledala srecno i s ljubavlju svojim velikim precrnim ocima.
Bila je radosna što su pored nje i što su pobjegli od pljuska.
– U jazavcevu jazbinu da se uvucem, tamo bih sigurno Lunju našao – uvjeravao je
ostale djecake Stric, njezin komšija. – Vidio bih je gdje sjedi i bulji u kuma jazu onim svojim
garavim ocurdama.
6
Nije zato ni cudo što je Stric, pri pomenu Lunjina imena, poceo da vice i da se
zabrinuto roguši.
– Da znaš Jovance, ona ce nas prva pronaci, budi u to siguran.
– Kako ce nas naci ako joj niko ne rekne? – cudio se mali harambaša.
– Kako? Šta ja znam kako. Ima ti ona za te stvari nos. Samo se uputi kroz šumu i –
njuc njuc! – evo je usred Gaja, na Tepsiji.
– I stane uz drvo, gleda nas! – dopuni ga Jovance.
– Bulji kao pecen brav, i ne trepce!
– Pa nece nas valjda izdati ako nas i pronade – poce da ga tješi Jovance.
– E, to vec ne znam – iskreno priznade Stric. – Ona cuti cak i kad je tuku, a ja se, na
primjer, tako slavno dernjam da se pola sela sleti oko moje kuce.
Pretresoše i ostale dake kakav je koji i je li pogodan za družinu, a na rastanku Stric još
jednom potvrdi da vec od sjutrašnjeg dana krece da "kupi vojsku".
IV
Grupa djevojcica s grajom se vracala iz škole i upravo kad su prolazile pokraj gusta
ljeskova žbunja obavijena divljom lozom, jedna od njih preplašeno vrisnu:
– Jao, noge! Eno nogu!
Curice se skameniše u mjestu. Iz cubasta žbunja zaista su virile necije duge zaprašene
noge i kao da nekom daju lukav tajni znak, one istog trena poceše micati prstima, a zatim i
citavim tabanima.
– Pst, micu se! – prošaputa jedna djevojcica.
– Micu se kad ih ja micem! – zabobonji iz žbuna neki djevojcicama dobro poznat glas.
Citava grupa sad malo slobodnije živnu. Nije tamo, znaci, nikakav razbojnik, mrtvac ili
nešto slicno. To je neko od poznatih.
– Ej, pokaži se, nemoj nas plašiti.
Prsti na nogama opet obijesno poigraše. Djevojcice su i dalje neodlucno stajale, a onda
se iz grupe izdvoji mirna Lunja i pode prema žbunu.
– Radoznalice prokleta, svud ti moraš prva zaviriti! – dreknu iz lijeske ljutiti glas i na
put s praskom iskoci glavom i bradom – Stric.
– Ehe-he, jeste li se prepale?
– Da znaš, tužicemo te ucitelju da nas plašiš! – svadljivo viknu jedna djevojcica.
– Ne idem ja više u školu pa da me ucitelj izbije kao tebe danas – doceka Stric.
– Eto baš nije mene, nego Doku Potrka! – zlurado zakrešta svadalica.
– A koga još?
– E baš ti necu kazati!
– Ne znaš, pa zato neceš. Ne znaš, ne znaš, baš, baš!
– Znam, baš znam: Doku Potrka i Lazara Macka, eto ti! Obojicu je danas istuk'o. Eno
ih, ostali su u zatvoru.
Lukavom Stricu ništa drugo nije ni trebalo nego da sazna ko je bio bijen u školi. Eto
novih junaka u družinu. I to baš Macak i Potrk, dvije delije iz cetvrtog razreda kakve se samo
zamisliti mogu. I Potrk i Macak bili su nadimci. Potrka su zato tako nazvali što je trkom i
dolazio u školu i vracao se kuci, potrkivao je i onda kad na tablu izlazi. Jednom su mu cak, u
jednoj crkvenoj procesiji, dali da nosi pred narodom krst, a on ga je pograbio i trkom pojurio
oko crkve tako da su babe digle viku:
– Držate ga, odnese krst!
Naravno, procesija se pokvarila, Doko dobio batine i nadimak "Potrk".
Lazar Macak bio je omalen i prgav djecak, gotov uvijek na svadu i boj ako ga samo
neko naljuti. Nije se bojao ni mnogo starijih i vecih od sebe i smjelo se zalijetao na njih
frkcuci kao srdit macak. Drugovi su ga voljeli zato što je bio vesele cudi, okretan, otvoren i
veliki majstor za pravljenje najrazlicitijih igracaka: pušaka i prskalica od zove, zamki za ptice i
zeceve, raznih vrteški, cigri, strijela, pracki i bezbroj drugih mudrolija. U kuci svog oca, kolara,
on je na tavanu imao citavu malu radionicu u kojoj je dacima popravljao noževe, polupane
tablice i kutije od pera, pernice. Popravio je cak i stari školski globus, samo je na njemu
7
Zemljanu kuglu malo i suviše nakrivio, pa je licila na pijanca koji se upravo sprema da legne.
Po školi je kružila prica: Lazar Macak bio ljut pa nakrivio Zemlju!
Mnogi bivši daci te škole citavog života zamišljace Zemljanu kuglu u onome položaju u
koji je postavljena vještim rukama djecaka Macka na polumracnom tavanu seoske kuce, uz
opasno zuzukanje osa, koje su mališanu smetale i pokvarile mu majstoriju.
Naš preduzimljivi Stric sad se ponovo postavio u zasjedu da saceka ove dvije delije koje
su camile u školskom zatvoru, "u tamnici kuci neobicnoj".
Prvi se na vidiku pojavio Doko Potrk. Jurio je drumom kao da ga vija roj pcela, bijesno
pseto ili kakav Gligorije crkvenjak s toljagom na ramenu.
– Stoj! – ispade preda nj dugacki Stric, a zahuktali Doko, prije nego se mogao
zaustaviti, još dvaput optrca ako Strica i tek onda zastade još uvijek pocupkujuci i podviknu:
– O-op, sto-oj!
– Tebe danas istukoše, a? – priupita Stric.
– Izmlatiše, brate, sve po nogama, po mojim brzim trcaljkama! – veselo doceka Doko i
obazre se kao da mu je ucitelj još za petama. – Kako li samo tako brzo do tebe stiže taj glas,
brže nego ja sam?
– A bi li ti pošao sa mnom na jedno mjesto gdje nece biti tuce i batina? – lukavo zaškilji
Stric.
– Evo me odmah! O-op! – i Doko pojuri drumom.
– Ej, stoj, kuda ceš?
– Pa tamo gdje ne tuku! – viknu Doko vracajuci se trkom.
– A gdje je to?
– Da, zbilja, nijesi mi još ni kazao. Gdje je?
Kad mu Stric isprica za Jovanceta i Tepsiju, Doko samo veselo podvrisnu i stušti se
putem u pravcu Prokina gaja.
– O, op, juriš u hajduke!
Ubrzo se drumom pokaza i Lazar Macak. Po onome kako je išao, vidjelo se zaista da je
zasluživao svoj nadimak. Zavirivao je u živicu, cackao po okolnom žbunju i zvjerao za pticama
kao kakav proskitani seoski macak, lukava beskucna macorina, koja samo cunja i gleda što ce
zdipiti na zemlji, ispod zemlje i na drvecu. Od takvih su samo zvijezde sigurne, pa i one po
citavu noc nepovjerljivo žmirkaju kao da ce reci:
– Kuda li se to ti smucaš, protuvo jedna, kad sav pošten svijet spava?
Kad Macak stiže do žbunja za kojim se krio Stric i poce okolo njuškati, dugajlija skoci
pred nj i dreknu:
– Pis, macane!
Lazar prestrašeno odskoci u stranu, ali se brzo pribra i borbeno naroguši.
– Hoceš da se biješ? Cik!
– Tebe su vec izbili – poce da se ceri Stric. – Ih, da sam na tvom mjestu, ja više ne bih
ucitelju u ruke.
– Bogme i necu! – planu prgavi Macak.
– Pa kuda onda misliš?
– Smislicu nešto kod kuce na tavanu. Ja se uvijek gore zavucem kad nešto smišljam.
– Dodi u našu družinu – predloži mu Stric i sve mu isprica o Jovancetu i o logoru
Tepsiji. Macku sinuše oci.
– Oh, šta li cemo sve tamo naciniti da samo znaš. Pusti me, idem odmah na svoj tavan
da mislim. Eto me sutra u Gaj.
V
U Prokinu gaju, u logoru male diružine, Doko Patrk, zahuktan kao ždrebence,
optrcavao je poljanak Tepsiju. Stric je dokon jahao na grani stare bukve, a Jovance i Macak
su vodili ozbiljan razgovor.
– Kako ti se dopada naš logor? – ispitivao je Jovance.
– Dobro je skriven u hladovini...
– A šta cemo kad udari kiša? – sjeti se razboriti Macak.
8
– Zar ne vidiš ovu bukvetinu nad nama, zaklonila je citavu Tepsiju.
Macak diže pogled, ozbiljno osmotri mocan zelen svod nad glavom i uvjerljivo rece:
– Prokisnuce.
– Davoli me oderali ako prokisne i za najveceg pljuska – povika Stric odozgo s grane. –
Ja cu citav dan prosjediti pod ovom bukvom, pa da pada ne znam kakva kiša.
– A bude li kišovito i sutradan, šta onda? – zaškilji Macak. – Prokapace i kroz najgušcu
krošnju.
– E, toga se vec nijesam sjetio – prostodušno priznade Stric.
– Onda se mora praviti neka koliba – predloži Jovance.
– To sam i ja sinoc na tavanu smslio – rece Macak. – I još sam nešto smislio, ali
žestoko.
– Šta to, šta to?! – u trku upade Doko i radoznalo užiži ocima.
– E, za tu nam rabotu treba i jedno magare.
– Šta tu treba magare! – poskoci Doko. – Evo mene. O-op, ja sam brži od svakog
magareta.
– E, kada bi bilo na trku, ali tu treba nositi, i to dobar tovar – poce da objašnjava
Macak. – Hocu svoju radionicu s tavana da preselim ovamo.
Dugajlija Stric hitro se smandrlja s grana.
– Dovešcu svoje magare. Mogu još nocas. Idem s njim u mlin pa kad se budem vracao.
Toga poslijepodneva, dok su Lazarevi radili u polju misleci da je djecak u školi, Jovance
i Lazar prevukoše s tavana sav onaj krš od razne starudije i alata koji je Macak s ponosom
nazivao "moja radionica". Sve to posakrivaše iza jedine živice u dnu bašte, tamo gdje niko
nije zalazio.
Uvece se oprezni Macak jedva nekako izvuce neopazice iz kuce i pode na drum da
saceka Stricev povratak iz mlina. Napinjao je uši i buljio u tamu, ali što je više naprezao vid,
okolni žbunovi i drvece dobijali su sve cudnije oblike. Pojaviše se neki divovi visoki deset
metara, zamahaše dugim rukama avetinjske babe, umjesto trnova žbuna cucao je crn
medvjed.
Lazara Macka podide jeza. Cvrsto zatvori oci i poce da šapuce:
– Znam ja, znam, nijeste vi ni babe, ni divovi, ni medvjedi. Sve je to drvece.
Pa da bi se još bolje ohrabrio, on glasno zovnu:
– Lazare!
Odmah zatim odazva se sam sebi izmijenjenim glasom:
– Šta je?
– Bojiš, li se? – pitao je debeli glas.
– Ne bojim.
– Lažeš! – tvrdio je kobajagi onaj dirugi.
– Bogami ne lažem! Ne bojim se ni koliko za mali prst. Ni ovo mu nije bilo dovoljno, pa
zato viknu i trecim glasam, piskavim, ženskim:
– Šta to vas dvojica pricate?
– Šta je tebe briga! – doceka obicni Lazarev glas.
– Šta je tebe briga! – ponovi i onaj debeli. Tek što je Macak tako sam sebe malo
okuražio, iza okuke druma zacu se pjesma:
"Tele rice, domacica vice: Zašto riceš, izjeli te vuci!?"
– Aha, evo Strica! – poveseli se Macak. – Prepao se pa pjeva. Ih, a još je u društvu s
magarcem! Istrcao je na put i još poizdalje povikao:
– Ej, Strice, pjevaš li to da odagnaš strah? Stric je jedva docekao da cuje drugarev glas
pa, obradovan, odgovori sasvim iskreno:
– Tjeram ga, ali on stalno kaska za nama i škaklja me po vratu. Pobjegao je tek sad
kad si se ti javio.
– Ehe, zna on da se Lazar nicega ne boji! – isprsi se Macak.
Provukoše se po mraku do one živice podno bašte i poceše da tovare magare.
Cega li se sve tu nije našlo i cim li sve jadno magare nije optereceno!
U Striceve prazne mlinarske vrece najprije su pobacane sitnije stvari: šarafi, ekseri,
stare turpije, brusovi, skoble, tesle, dlijeta, cekici, kliješta, izlizana bradva, kutija od masti za
cokule marke "arap", šila, burgije, zumbe, probojci, kresivo, kremenje, polovina od mašica,
donja konjska vilica, jagnjece krzno, tocak od kolica, šivace mašine i neke ogromne mamuze,
9
zatim nekoliko potkovica obicnih i "turskih", pa razne kuke, lanci, kutija od sata budilnika,
neko staro prošupljeno sude i još bezbroj drugih stvari, i bezimenih i s imenom.
– Hm, ovdje ti još nedostaje samo pop s bradom i Madar sa štapom, pa bi sve bilo u
redu! – zacudeno progunda Stric.
Povrh one dvije vrece na magarecev samar naslagaše, natovariše, objesiše, natrontaše
i privezaše još vazdan koješta: suvih dasaka, obruceva, sindžira, kostur drvena sedla, pola
kolske rude, a sve to pokriše izderanom austrougarskom zidnom kartom Bosne i Hercegovine,
koju je Macak našao na školskom tavanu.
– E, sad je sve gotovo!
– Da je bio dan, ispod toga ogromnog tovara bi se vidjele samo magarceve noge, dio
njuške i jedno uvo koje je virilo kroz rupu na geografskoj karti, i to baš negdje izmedu Bihaca
i Travnika.
– Naprijed, Sivce!
Magarac samo u neprilici mace svojim himalajskim uvom iznad bihacke ravnice kao da
dalekim zvijezdama nad sobom daje znak da i one pogledaju ovaj kolarsko-kovacki muzej na
njegovim ledima, ali se ni za dlaku ne pomjeri s mjesta.
– Sijevaj, Sivce! – glasnije rece Stric i razmahnu prutom. Zveknu starudija.
Sivac je i dalje uporno cutao kao da u sebi prijekorno misli:
"Bezdušnici jedni, nije vam dosta tolikih krntija, nego mi još odozgo dodadoste Herceg-
Bosnu!"
Prut nije ništa pomogao, jer je magare prosto bilo oklopljeno gvoždem i drvenarijama
kao kakav srednjovjekovni vitez. Zato Stric popade s njega onu kolsku rudu i raspali ga svom
dužinom – krr!
Istog trenutka Sivac dipnu i trkom nadade u noc. Za njim se stuštiše Lazar i Stric
odredujuci pravac prema zveketu starudije.
– Stoooj!
Magare na drumu naleti na pripitog seoskog crkvenjaka, koji se odnekle kasno vracao,
a ovaj, prestrašen od neobicna klempava cudovišta, strugnu preko polja i pljesnu u baru, u
neko staro mocilo za konoplju. Tu je još dugo cucao u žabokrecini, krstio se i gundao:
– Oce naš, iže jesi, ono je bio sam davo! Kako li je samo naoružan, sve zvoni!
Lazar i Stric na kraju su jedva uhvatili magarca i za ular ga povela kroz Protin gaj.
Pipajuci, spoticuci se i zvececi tovarom, jedva nekako doguraše do logora Tepsije i tu
rastavariše Sivca.
– Ti se sad vracaj kuci, a ja ostadoh da ovdje spavam – rece Stric pipajuci ubijeno
koljeno. – Kazacu kod kuce da sam nocio u mlinu.
Macku se nije vracalo samom kroz šumu, pa poce da ga straši:
– A zar ne misliš na vuka?
– Nek na nj misli magarac – progunda umorni Stric. – Izreka veli: ujeo vuk magarca, a
ne: ujeo vuk Strica!
– A ti bar vici "ku-ku-ku" dok ja ne izadem iz Gaja – zamoli ga Macak. – Manje ce me
biti strah.
Dok je Lazar žurio, spoticao se i pipao kroza šumu, Stric je neko vrijeme marljivo
kukao, a kad se pucketanje suvih grana udalji, on se nešto dosjeti, pa stade iza svega glasa
da tuli oponašajuci vucje zavijanje:
– Auuu! Av-av-auuu!
Pri kraju Gaja, na onoj strana kud se izgubio Macak, zacu se neki lom i kršenje. Stric se
prosto zavali od smijeha:
– Aha-ha-ha, cuješ li, Sivce, kako naš junak struže!
Još nekoliko puta zapitao je Sivca šta misli o Mackovoj hrabrosti, ali kako se magarcu,
ocito, nije pricalo, Stric na kraju mudro zakljuci:
– Imaš pravo, treba spavati.
Djecak se pokri jednom vrecom i kartom Bosne i Hercegovine, a druga vreca, prostrta
pod njim, ucini mu se kao najmekša slamarica na kojoj on brzo potonu u dubok mlinarski san.
VI
10
Rano jutarnje sunce tek što je pocelo ovdje-ondje da se probija kroz guste bukove
krošnje i da pada po šumi vesela okca kad se Lazar Macak oprezno ušunja u Prokin gaj. U
ruci je nosio dobro naoštreno sjekirce i zvjerao lijevo-desno kao da nešto ocekuje. Onda
sastavi ruke oko usta i javi se glasno i otegnuto:
– Ku-ku-ku-ku!
Tišina. Šapuce samo ustreperen list i negdje šuška sakriven kos. Macak se rastuži.
– Jadni moj Stric, nocas ga je zaista onaj vuk pojeo. Dobro sam ga cuo kako zavija.
Djecak izvuce iz njedara nekakvu starinsku kuburu, pa sjekiricu uze u lijevu, a kuburu u
desnu ruku i tako, gotov za bitku, još opreznije krenu prema logoru Tepsiji.
– Sad neko ima da pogine!
Prvo što je smotrio u plitkoj dolini bila je neka siva zvijer koja je, sagnute glave,
vjerovatno nešto jela. Macku odumriješe noge:
– Vuk! Doruckuje ili magarca ili Strica.
Kako bi sad Macak rado strugnuo, kad bi samo vladao nogama! Ali, umjesto nogu, pod
njim su dva drvena stuba, dvije krute ledenice, ne možeš ih pomaci s mjesta. Može sad
vucina slobodno prici i smazati ga kao pitu gužvaru, on se ni lecnuti ne može.
A kubura? Kad ona grune, sam bi davo pobjegao.
Macak nanišani u hrbat zvjerke, zatvoru, oci i povuce za obarac.
Kvrc!
Prevari ga vjerna kubura, ne opali. Kvrcnu samo oroz, ali to majstora Macka više uplaši
nego da je zagrmio top.
– Pazi, zaboravio sam da je potprašim barutom! E, jesam neka šeprtlja.
Ono zvijere, kao da je slutilo da se radi o njegovoj koži, odjednom podiže glavu i
zagleda se pravo u Macka. Djecaku od straha stadoše oci.
– Majko mila, koliki je! Gle mu samo ušiju! Pa gle... Pa on ima ular na glavi! Zaularen
vuk, ej!
Kvrc, kvrc! – kresnu dva-tri puta nešto u Mackovoj glavi i onda pred njim sinu jasna
vesela svjetlost,
– Pa ovo je Stricev magarac Sivac! U dva skoka bio je kod magareta i oduševljeno stao
da ga grli.
– Dragi moj, rodeni, pametni! Baš mi je milo što si to ti, a nije vuk! Volim te više nego
deset vukova!
Kad ga minu prvi talas razdraganosti, tek tada se sjeti da pogleda šta je sa Stricem.
Ispod karte Bosne i Hercegovine culo se šumno struganje i citava teritorija odizala se i
spuštala u ritmu Striceva disanja kao da to dolje, u podzemlju, šušti pritajen vulkan i sprema
se da Bosnu baci u vazduh.
– Cekaj, cmavalo jedno, sad ceš vidjeti! Macak pograbi podužu suvu granu, raspali
njome po karti i hitro skoci iza velike bukve. Istog trena citava Bosna i Hercegovina poletješe
uvis i prevrnuše se na leda, a ispod njih iskrsnu Stric, cupav, razbarušen i unezvjeren.
– Jao, propadoh!
Prestrašeno je buljio oko sebe, jer je upravo sanjao kako pade s neke kruške. Kakve,
vraga, kruške kad je nad njim bukva! A osim toga, kad je vec pao s drveta, trebalo bi da ga
bole noge i tur, a gle – njega bole ramena! Šta je sad to?
Zacudeni Stric zagleda se u svog magarca i progunda:
– Što zuriš u mene, budalo?! Pao, pa pao, što se to tebe tice!
Kako je još uvijek bio pospan, on prigrnu Mackovu vrecu i ponovo leže.
– Ehe, idem opet na onu krušku. Tek sam bio poceo da berem.
Iza bukve se opet pokaza Mackova glava. Udarac ponovo tresnu po spavacu.
Stric skoci sad još više poplašen.
– Šta je sad ovo?! Batine s neba padaju ili... Djecak popade magarca za ular.
– Ti si se na mene ritnuo, priznaj!
– Možda jesam, a možda baš i nisam.
Djecak smotri prelomljenu granu i zabezeknu se:
– Pa ti si to mene granom, a?! Kako si to izveo, deder?
Kako je magarac i dalje mirno stajao i cutao, Stric uze da gunda u velikoj neprilici:
– Dobio sam po ledima, grana je tu, prelomljena, a Sivac nema ruku! Šta onda? Ili je
11
ovo neko cudo ili sam ja magarac još veci od Sivca!
– Ti si magarac, i to najveci! – dreknu Macak iskacuci iza bukve.
I opet prestrašen i iznenaden, Stric mu skoci u susret, zgrabiše se od radosti u pleci,
porvaše i poguraše, dok se ne spotakoše o Sivca i oba padoše na zemlju. Tek tada zaduvan i
crven, Stric spazi svoj slamni šešir i povika:
– Šta je ovo? Neko mi izgrizao šešir.
Zaista, pola oboda Striceva šešira bilo je otkinuto i nekud išcezlo.
– Stoj! – povika Macak. – Znam ko je kriv. Virio sam iza drveta i mislio da to tebe jede
vuk, a kad ono Sivac ...
– Jede moj šešir! – zapanjeno dodade Stric. – Ej, crni Sivce, zar ne nade boljeg
dorucka?!
Kad biste sad kazali da se Sivac pravdao i kleo kako nije ni takao šešira, to ne bi bilo
istina, niti bi vam ko vjerovao. Sivac je, pravo da reknemo, ponovo krenuo da zagrize
pokazani šešir misleci da mu ga nude, ali je Stric hitro trgao ruku.
– Jedi svoj ular, a ovo je krov za moju glavu!
Samo je sad nevolja bila u tome što je taj Stricev slamni "krov" s jedne strane bio
odvaljen, a tako kusa krova stidjela bi se najcrnja ciganska kovacnica, a kamoli ne bi jedna
ovakva, kicena hajducka glava kao što je bila Striceva.
– Šta da radim s ovim cudom? – zabrinu se djecak. – Lazare, ti si majstor, daj pomozi.
Kad si znao popraviti Zemaljsku kuglu, umjeceš i ovaj šešir za moj "globus".
Macak uze šešircinu u ruke, znalacki je zagleda, coknu dva-tri puta jezikom kao što to
cine odrasli majstori kad procjenjuju neku krntiju, a onda zamišljeno rece:
– Hm, hm, hm!
– Šta ti znaci to tvoje "hmakanje"? – radoznalo ce Stric.
– Prvo "hm" znaci da je tvoj škrljak mnogo oštecen, drugo "hm" da mi treba igla i
konac, a trece "hm" kaže da mi valja naci nešto od cega cemo naciniti pojedeni kraj oboda.
– Može li kakav komad lima? – upita Stric.
– Ta nije tvoj šešir crkva pa da ga limom krpimo. Bolje bi bilo da uzmemo kakvu sargiju
iz magarceva samara.
– A zar sam ja magarac? – pobuni se Stric.
– Ama, nijesi, brate. Magare ima cetiri noge, a ti samo dvije. Taman si za pola
magarca.
– A zajedrio s tobom sam citav catavcati magarac! – doskoci mu Stric i oba udariše u
tako grohotan smijeh da cak i Sivac diže glavu i prijekorno ih pogleda kao da veli:
– Budale il' se smiju il' po glavi cešu!
Najzad Macak pronade u svojoj "radionici" veliku iglu za šivanje samara, zvanu
"samarnjaca" ili "cuvaldus" zatim jak i debeo konac i, konacno, cvrst karton od jedne kutije u
koju je nekad bio pakovan otrov za pacove. Na kartonu je pisalo crnim štampanim slovima:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!"
Stric procita neobican naslov i poce da se buni:
– Ih, ko bi to nosio! Pa to ce onda ispasti da sam ja neki otrov za pacove.
Lazar se nasmija.
– Pa i mene zovu Macak, a to je smrt za miševe. Taman spadaš u moje društvo.
Macak je tako popravio šešir da je izgledao nov novcijat. Dodao mu je cak i pantljiku
nacinjenu od poruba stare djevojacke marame i zatakao iza nje tri cvijeta ciklame.
– Evo pa probaj, izgledaceš za petnaest godina mladi.
Stric veselo nakrivi svoj slamnato-kartonsko-ciklamni šešir s pantljikom. Istinu budi
receno, nije baš izgledao petnaest godina mladi, jer je ranije imao svega dvanaest, ali je tako
sa slamom, ciklamom i djevojackom trakom, licio na veseo seoski jesenji vašar na kome
cupoglava curica prodaje najbolji "antipacolin".
– Ihaj, ovo treba da vidi citav svijet! – veselo povika dugonogi djecak i brzo zagrebe uz
prvu bukvu. Popeo se do na sam vrh, sve dok mu glava nije izronila povrh treperava mora od
lišca.
– Ehej, narode citavoga globusa, pogledajte moj šešir!
12
Od približno dvije i po milijarde ljudi na ovome svijetu baš niko nije primijetio znameniti
šešir. Izgubljen u zelenu šumsikome moru, ispod nebeskog okeana, on je bio zapažen samo
od strane izlizanog tanjušnog jutarnjeg mjeseca, koji s cudenjem naheri glavu i poce da srice
cudnovat natpis:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!"
VII
Družina malog Jovanceta polako je rasla. Dan-dva poslije Macka i Potrka, Stric je u
logor doveo novog druga, Niku Culibrka. Ovaj vojnicki salutira i pozdravi na engleskom:
– Halo, bojsovi! (Zdravo momci!)
Nikin otac Mile, zvani "Majkel", radio je dugo godina u Americi kao rudar, farmenski
radnik i kauboj (cuvar stoke), a kad se otuda vratio, miješao je u naš jezik mnogo engleskih
rijeci, ženu Maru zvao je "Meri" a oca Durda "Dan", a sina Nikolu "Nik". Zbog toga je citavo
selo, pa i daci u školi, djecaka zvalo Nik.
Nik je nosio plave pantalone prekrojene od oceva radnickog kombinezona i kaubojski
šešir široka oboda, pa cim je stigao u logor, odmah je pomracio slavu Stricevom priprostom
šeširu od slame i kartona. Ono, istina, americki kauboji jašu konje, a Stric je obicno jahao
magarca, pa je zato i bio red da nosi obican slamni šešir, jer ni njegov Sivac nije bio baš
narocito gizdav.
Ubrzo iza Nike Culibrka stiže u mali logor i drugi "inostranac", dak Ivan Popovic, zvani
"Vanjka". Njegov otac bio je u prošlom ratu zarobljenik u Rusiji (vojenopljeni) i tamo se
oženio Ruskinjom. Ivan-Vanjka – bio mu je najmladi sin, djecak plavokos kao zrela raž i tako
krupan i temeljit da su ga sva djeca zvala Vanjka Široki.
Tako je sad mala družina, na veliko Jovancetovo zadovoljstvo, imala svoga
"Amerikanca" i svog "Rusa". A zar je lako naci takvu hajducku družinu?
Jednoga dana za Stricem doskita i jedan nezvan gost, koji ni po cemu nije spadao u
ovo odmetnicko društvo cetvrtoškolaca. To je bio mali Nikolica, dak prvog razreda, svojeglav i
ljut djecacic, crn kao Arapin. On je za sobom uvijek na uzici vodio svoju, svakom poznatu,
žutu kuju Žuju i cim bi neko poceo da ga zadirkuje, on je puštao uzicu i podvikivao:
– Drži ga, Žuja!
Vjerna kuja smjelo je jurišala na bezobraznika i tako je mnogi okacenjak odjurio
poderana tura, srecan što je citavo ostalo ono što se krije iza tura.
Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u citavom selu bio poznat po nadimku
"Nikolica s prikolicom".
Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i u školu i ostavljao je vezanu u
školskoj šupi. Njegov otac uzalud se protiv toga borio. Jednom je bio i prodao kuju cak u
drugo selo, ali se djecak od tuge odmah razbolio, legao u krevet i smrknuto izjavio da ce da
umre bez svoje vjerne pratilice.
– Eto ti baš, kad nema Žuje, nek nema ni mene!
I vjerna životinja nije mogla bez svoga malog gospodara pa je kod novoga gazde
citavu noc zavijala, sve dok nije prekinula lanac i drugog jutra dojurila svojoj kuci i strpala se
u krevet kod jogunastog bolesnika. Nikolica je, naravno odmah "ozdravio" i odjurio u školu.
Uciteljica Lana nije imala ništa protiv ove djecakove ljubavi prema vjernom psetu i
puštala je mališana da dovodi kuju u školu. Medutim, novi ucitelj opazio je poslije nedjelju
dana da Nikolica dovodi Žuju i veže je u šupi, pa je strogo naredio:
– Da te više nisam vidio s tom cobanskom džukelom, jer cu odmah zvati poslužitelja da
je umlati, a i ti ceš dobiti svoje.
Toga dana rastužen Nakolica uz put rece svojoj kuji:
– Žuja, gotovo je sa školom. Kad ne daju tebi, necu ni ja ici.
Kako je Striceva kuca bila blizu njegove, Nikolica je brzo zapazio da se svi daci bjegunci
od škole cesto sastaju sa Stricem i nešto potajno dogovaraju.
– Sigurno se negdje zajedno kriju – dosjecao se mališan. – Kako koji pocne bježati od
škole, evo ga vec kod Strica.
13
Jednog jutra, kad je bilo vrijeme za školu, Nikolica povede Žuju i uputi se nazorice za
Stricem. Kad je stigao vec na ivicu Prokina gaja, dugacki djecak spazi da mališan s psetom
skrece sa seoskog druma pravo za njim.
– Kuda si pošao? – okosi se Stric.
– Za tobom.
– Vracaj se odmah.
– Necu!
– Vracaj se kad ti kažem jer ako te... Stric poprijeti šakom i požuri kroz Gaj, ali mali
opet krenu za njim.
– Marš natrag, cuješ li! – povika Stric, pa pograbi sa zemlje neki suvarak i baci se na
mališana. Kuja skiknu i odskoci u stranu. Nikolica planu i pusta uzicu.
– E cekaj sad! Žuja, drži ga!
Kuja zaurla i jurnu za Stricem. Dugonogi djecacina, videci da nema šale, skoci do prvog
stabla i hitro se uspuza na drvo. U posljednjem trenutku Žuja se zaskoci, dohvati ga za nogu i
skide mu prostranu cipelu.
– Ajoj, zakla me – prepade se djecacina, pa se uspuza sasvim u krošnju drveta i
ukliješti se u grane.
– Aha, šta ceš sad?! – zlurado doceka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno s kujom.
– Odlazi odatle! – povika Stric s grana.
– Necu!
– E, ni ja necu da sidem, šta mi možete ti i tvoja ružna kujetina.
– Ja i Žuja pricekacemo.
– A ja necu da sidem ni za sto godina! – zainati se Stric.
– A ja i Žuja cekacemo trista godina! – prkosio je Nikolica. – Mi smo ponijeli rucak.
– A ja cu ostati hiljadu godina! – viknu Stric.
– A ja i Žuja cekacemo hiljadu stotina i pedeset godina! – glasno se prodera Nikolica
kao da je kazao najveci broj na svijetu.
– A ja cu se na drvetu i oženiti, pa kad li te moja djeca pojure štapovima kroz Gaj! –
zaprijeti Stric.
Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno cupnu nosic, pa se istom nešto dosjeti i
graknu:
– I moja ce se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju djecurliju!
Vidi Stric da s upornim Nikolicom nije lako izici na kraj, pa okrece drugi list:
– Zbilja, Nikolice, kud si ti to jutros pošao?
– Pa tamo gdje se vi krijete.
– Ee, pa ti ne možeš tamo! – otegnu Stric s drveta. – Nama dolaze samo oni koje je
ucitelj istukao.
– A meni ucitelj ne dâ da Žuju dovodim u školu – požali se mališan. – Kad ona ne
može, necu ni ja da idem.
– Pa šta ceš onda raditi?
– Sakricu se svaka dan u šumu dok me vuk ne pojede – tužno progunda djecarac.
Sad se i Stric rastuži.
– Ništa se ti ne boj, ne damo mi tebe. Ima nas ovdje... Ih!
– Eh, ima vas, a tjerate jednog malog djecaka da ga vuci rastrgnu.
Stric hitro spuznu s drveta, zagrli mališana i uze da ga tješi.
– Ne damo mi, bogami, svoga Nikolice. Hajde ti sa mnom.
– Necu! Baš nek me vuk pojede.
– Eh, poješce on Žuju, a tebe ce ostaviti!
Ovo je upalilo. Djecacic uplašeno pogleda svoju kuju i skoci na noge.
– Hajdemo brzo!
U logoru docekaše Nikolicu srdacnije negoli se Stric tome nadao. Cim ugledaše njega i
njegovu Žuju, diže se vesela graja:
– Ehej, evo Nikolice s prikolicom! – povika prvi voda družine Jovance i njegovo lijepo
crnpurasto lice radosno zablista. Igrao je izvijenim sastavljenim obrvama i u osmijehu
pokazivao sjajne bijele zube. – E baš nek ste došli i ti i Žuja.
– Ja i Žuja lovicemo zeceve! – doceka Doko Potrk, uze od Nikolice uzicu i zajedno s
kujom pojuri ukrug oko citavog logora.
14
– Pravicemo Žuji kucicu! – predloži Lazar Macak.
– Ol rajt! (Vrlo dobro!) – složi se Nik Culibrk, a Vanjka Široki samo se zadovoljno
pljesnu rukom po bedru kao da ce reci:
– Kad nešto zagusti, tu sam!
Tako je Nikolica s prikolicom, dak prvog razreda, na opšte zadovoljstvo citavog logora
Tepsije, primljen u odmetnicku družinu cetvrtoškolaca.
VIII
Šumom je šuškalo i švrljalo jesenje jutro ogrnuto prohladnom sjenkom. Družina se tek
bila iskupila u Tepsiji i pocela da larma kad Jovance ustade, pride staroj bukvi i stade uza
samo stablo, svecan i ozbiljan. Galama odmah prestade.
– Nešto se sprema – prošaputa Stric.
– Djecaci! – poce Jovance. – Mi se moramo zakleti da necemo nikom kazati gdje se
nalazi naš logor, da jedan drugog necemo izdati i da cemo jedan drugog svuda braniti i
pomagati. Tako su radile sve hajducke cete i družine.
– Ima to i u pjesmi, ja sam citao! – požuri Doko Potrk.
– Ol rajt! – složi se Nik Culibrk. – I meni je tata pricao jednu takvu pricu.
– Pa da se zakunemo – progunda Stric i presta da štrpka svoju kukuruzu. Hocemo
odmah?
– Hocemo, ali ne ovdje – rece Jovance. – Ja sam nešto drugo smislio. Zaklecemo se na
grobu hajduka Jovanceta.
Svi se djecaci na precac uozbiljiše. Sjenka davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem.
Bljesnu njegovo srebrom okovano oružje. Nešto zaškripa duboko u šumi. Zar to ne vuku
glomazni turska top da gadaju hajdukovu kolibu?!
– Jovance!
Hajdukov grob cuti u sjenci divlje kruške na ivici Gaja. Tamo se valja zakleti na vjernost
ceti i drugovima.
– Oho, pa to je nešto ozbiljno! – tiho rece cak i veliki obješenjak, Doko Potrk.
– A šta cemo s Nikolicom, on je malen za zakletvu? – sjeti se Stric.
Djecacic se naroguši.
– Šta, ti misliš da ja ne znam cutati?! Dabogda crkli i ja i Žuja ako rijec proslovimo!
Okupljeni oko groba "slobodarskog hajduka, koji je smjelo prkosio svakoj sili i nepravdi,
ovi nedorasli djecaci, istinski uzbudeni, zarekoše se da ce jedan drugom biti vjerni i da se
medu njima nece naci izdajnik koji ce ucitelju batinašu odati gdje se kriju mali odmetnici.
– Izdajnik! To niko nece postati!
U ovoj zemlji gdje je sve do juce sijevala sablja tudinskih porobljivaca, drugarstvo i
vjernost cijenjeni su iznad svega ostalog. Rasuti grobovi cetobaša, ustanika i hajduka nijemo
su pricali prolaznicima o vjernim drugovima koji se ni smrti bojali nisu.
S druge strane, opet, krezube zidine i provaljene kapije starih tvrdava sjecale su
putnika na izdajnike koji su krišom davali znake neprijatelju i odavali tajne branilaca. Iz
mracne pustoši kamenih kula sledi te i danas hladan dah davne kletve:
– Proklet bio izdajica koji je neprijatelja pustio na tajna vrata!
Nije onda ni cudo što su se veseli daci Jovancetove družine sjetili i tako ozbiljnih stvari
kao što su zakletva, drugarstvo ili izdaja. Iako mali, oni su ipak bili djeca svoje zemlje. Zbog
toga se, dok su stajali oko hajdukova groba, našem Jovancetu naresila suza na oku. Zbog
toga je dugacki Stric onako pažljivo skinuo svoj slamnato-kartonski šešir, a Nik Culibrk svoj
kaubojski. Zato je Lazar Macak bio tako ozbiljan, Doko Potrk miran, a Vanjka Široki, ruska
duša, onako tužan. Cak je i mali Nikolica s prikolicom cutao mrko kao da se duri i strogo
gledao svoju nerazdvojnu Žuju kao da je opominje:
– Sad ima da se miruje i glavom i repom! Kad su se vracali natrag u svoju omiljenu
Tepsiju, prvi se javi kolovoda Jovance:
– Sad smo tek prava družina, prava ceta.
15
IX
Za malu družinu sad je nastao najzanimljiviji posao: uredivanje logora Tepsije.
Na prijedlog Lazara Macka najprije se pristupilo izgradnji kolibe. Ide kasna jesen, kiše,
vjetrovi, kako ceš da sjediš samo pod bukvom, pa makar ona bila ne znam kako granata i
gusta.
Tek su poceli da planiraju gdje ce smještati gradevinu, kad se Nikolica nešto prisjeti:
– A kamo kucica za moju Žuju? Zar ona, sirota, da ceci na kiši?!
– Tako je! – složi se Jovance. – Ona ce nam preko noci cuvati logor, kad mi odemo
svojim kucama. Slažeš li se, Nikolice?
Mališan zabrinuto pogleda kuju, pa logor, pa Jovance, pa opet kuju i odvrati teška srca:
– Pa nek ostane.
Kad su poceli da grade psecu kucicu, Nikolica predloži:
– Nacinite malo vecu da se i ja mogu zavuci. Kad bude kiša, ja cu sjediti sa Žujom, ona
to voli.
Majstor Macak pažljivo je izmjerio Nikolicinu visinu i kujinu dužinu i poceo da pravi
kucicu, a ostali su mu pomagali.
Nije to bila bogzna kakva kicena gradevina. Udarili su u zemlju povisoke kocice i opleli
zidove od pruca, a rupe na njima zacepili mahovinom. Krov naciniše od grana i guste divlje
paprati, a unutra nastriješe paprat i suvo lišce. Bila je to zaista udobna kolibica, mracna i tiha,
prosto da se zavuceš i da odmah zahrceš.
– Žuja, evo kucice, ulazi.
Nastade sad nova nevolja: Žuja nece, pa nece ni da priviri u kolibu. Mole je,
nagovaraju, guraju, vuku – aja! Ona samo podvija rep, zakrece glavu od mracna ulaza i
plašljivo skamuce.
Ubaciše unutra komad kukuruze, ali Žuja ni da pogleda.
– Šta da radimo? – zabrinu se Jovance.
Odjednom Nikolica poskoci i viknu:
– Aha, sad sam se dosjetio!
On se cetveronoške uvuce u kucicu i pruži se po šuštavoj prostirci. Žuja odmah uskoci
za njim, okrenu se i leže s glavom prema vratima kao svako pravo pseto cuvarkuca.
– Vidi ti nje! – zacudi se prostodušni Stric, pa i sam krenu da poviri u kolibu, ali Žuja
prijeteci zareža.
– Aha, sad je shvatila da je kucica njezina, brani je! – rece Jovance.
– Ol rajt! – odobri Nik Culibrk, a plavokosi Vanjka samo klimnu glavom kao da i on
potvrduje:
– Harašo! (Dobro je!)
Kad se povede rijec o kolibi za djecake, Stric povika:
– Lazare, nacini i nama istu kao Žuji! To ce biti najljepša koliba na svijetu.
– Istu, istu! – zagrajaše djecaci. Cak se i Jovance složi:
– Nema bolje od Žujine. Na posao, momci!
Poceše da rade bradve, sjekire, pila. Radilo se veselo, bez predaha. Mali Nikolica
dovlacio je citava narucja paprati, mahovine i po punu vrecu suva lišca.
– Opa, alaj ce biti mekano! Spavacemo po citav dan.
Razigra se i odomaci i Žuja, pa uze da se valja i prevrce po donesenoj paprati. Od
obijesti je vukla Strica za nogavicu, propinjala se uz Jovanceta, gurala Vanjku Širokog. Morali
su, najzad, da je vežu za kocic pred njenom kucom jer je smetala u poslu.
Djecaci su se bili toliko zagrijali za posao da umalo ne zaboraviše da podu kucama u
vrijeme kad se i ostali daci vracaju iz škole.
Toga dana svima je bilo žao napustiti logor i zapocetu kolibu. Nikolici je bilo najteže,
njemu je valjalo ostaviti i kuju da cuva logor.
Mališan je otišao do skrivenog potocica-ponornice i donio Žuji vode u olupanoj ciniji iz
Mackove radionice. Zatim je pokupio sve kore iz školskih torbica svojih drugova i sve to složio
pred psecom kucicom.
– Evo, Žuja, veceraj, pa na spavanje. Eto mene sutra rano. Pazi, dobro cuvaj logor!
Iako je iz "razgovora" sa svojim Nikolicom shvatila da joj valja ostati u logoru, Žuja ipak
16
stade žalosno da cvili kad je vidjela da mališan zaista odlazi. Nikolica je morao još nekoliko
puta da se okrece i da joj izdaleka dovikuje:
– Mir Žuja, eto mene sutra! Bogami dolazim, ne varam te!
– Istinu ti veli, Žuja, on je covjek od rijeci! – potvrdivao je Stric važnim tonom odrasla
covjeka.
Kad logor potpuno išceznu iz vida, Nikolica uze kradom da briše suze. Jovance ga
prijateljski zagrli.
– Šta je, Nidžo?
– Ne znam ni ja sam: možda mi je mušica upala u oko ili me je ubo trn u petu.
Vanjka Široki, koji je citavo vrijeme cutao, odjednom se javi:
– Naš je Nikolica najmladi medu nama, a ipak je ucinio za naš logor više od nas sviju.
Ostavio je tamo ono što najviše voli.
– Bogami, baš jesam! – iskreno priznade mališan. – Nikad ja ne bih plakao zbog trna i
mušice, ali Žuja... Plakacu nocas dok ne zaspim. Necu ni vecerati… samo cu malo gricnuti ako
bude pite.
X
Šta je kuja Žuja proživljavala one prve noci svoga usamljenickog stražarenja u logoru
Tepsiji, to bi, kazano na psecem jeziku, bila prica puna tihog cviljenja i cežnjivog zavijanja,
prica više tužna nego strašna. Istina, promicale su oko logora mnoge sjajne oci i ocice, buljile
su, gorjele, žižile, svjetlucale, palucale i krijesile se tako jezivo da se i paprat na krovu psece
kucice dizala uvis od užasa, ali Žuja je sve to postojano izdržala. Samo bi izduboka zarežala
kad bi se neko nocno tumaralo primaklo i odviše blizu:
– Grrr, šta tražiš, zlikovce?!
Nepoznata skitnica sunula bi na to kroz mrak poput svjetlice, a Žuja bi nastavila da
sanjivo cvili:
– Nikolica, Nikolica!
Kolika li je onda njezina radost bila kad je ujutru, od ivice šume, cula Nikolicin glas.
Poskocila je uvis, pretrgla uzicu i kao sumanuta jurnula kroz Gaj i strpala se na svog nerazdvojnog
drugara. Valjala se i prevrtala s njim po mekom prošlogodišnjem šušnju, lajala,
skicala, skamukala, cviljela, štektala. Nikolica je dobro razuo taj njezin zadahtani i oduševljeni
razgovor.
– Ehe-hej! tu li si opet! – klicala je ona. – Došao si, dojurio, dotrcao! Sram te bilo, stid
te bilo, bruko jedna! Jao-jao-jao, kako sam nocas tugovala, i kako sam samo cviljela.
Zlikovce, nevaljalce, skitnico, buvolovce!
Dugonogi Stric, koji je došao zajedno s Nikolicom, zavidljivo uzdahnu:
– Eh, kad bi mene neko tako volio! A mene svako pseto, cim me opazi, odmah drž za
nogu, za tur, za taban, gdje prije stigne. Dosad bih triput optrcao zemaljsku kuglu, toliko sam
se nabježao pred psima.
– Zato tebe voli tvoj Sivac – tješio ga je Nikolica.
– Eh, cudne mi njegove ljubavi! Dosad mi je pojeo dva i po šešira, rukav od košulje,
bukvar i moj najbolji crtež, na kome je bila naša kuca, drvo, bunar, covjek i moj potpis.
– Vidiš, moja Žuja ne jede crteže – pohvali je Nikolica. – A ni ja još ne znam da crtam.
Posao na kolibi nastavljen je s istim žarom kao i prošlog dana. Gradevina od jaka kolja i
vitka pruca brzo je rasla uvis. Kad su zidovi od pletera dostigli Stricevu visinu, Lazar Macak
naredi:
– Sad postavljamo krov. Naprijed momci!
Krov je pravljen od jakih zelenih grana s lišcem oborenim nadolje da bi se niza nj
slivala kiša. Odozgo ga još pritiskoše suvim ograncima i sve skupa dobro uvezaše vrežama
divlje loze, kojih je po ljeskarama, ivicom Gaja, bilo na pretek. Tako je dobijena solidna
gradevima koja bi mogla odoljeti vjetru, kiši i svakoj drugoj nepogodi cak da se nalazila i na
otvorenom polju. Ovako, zašticena bukovom šumom, ukrivena u dolini i s mocnom krošnjom
nad sobom, ona je bila prava tvrdava, koja može prkositi svakoj oluji, cak i prolomu oblaka.
– Evo, sad imamo kucu! – uzviknu Jovance i zadovoljno pljesnu rukama. – Hajde da je
17
pogledamo malo poizdalje.
Izidoše iz Tepsije i odmakoše se od logora jedno pedeset koraka. Gledana odatle,
koliba je samo gornjim dijelom virila iz udoline. Stric, kao najviši, vidio joj je cak i vrata, a
mali Nikolica samo krov. Žuja, vjerovatno, nije vidjela ni toliko, možda samo vrh krova.
– Ovakve nemaju ni cumuraši u planini – rece Jovance, koji je sa svojim ujakom
odlazio ljeti u goru, do ugljarskah koliba.
– Prava hajducka! – šaputao je Stric. Da su djecaci citali knjige o Indijancima i o
americkom Divljem zapadu, njima bi njihova gradevina licila na (kolibu nekog trapera, lovca
na medvjede, ili na maskiran indijanski šator, a ovako… Oni su znali samo za hajduke i
cumurdžije – a to su, mora se priznati, tajanstveni ljudi vezani za noc, duboku šumu i
skrivene puteve.
Jedini koji je u citavoj ovoj dackoj graji ostao tih i ozbiljan bio je Lazar Macak, glavni
majstor. Koliba je, u stvari, bila njegovo djelo, pravljena po njegovom planu, i zato je on, kao
i svaki pravi stvaralac, posmatrao svoju tvorevinu s mirnim ponosom, a i pomalo
nezadovoljno kao da veli:
– Pa... dobro je, ali može i bolje.
Dugacki Stric protrlja nogu o nogu kao skakavac i predloži:
– Da metnemo na kolibu neki natpis kao što ima na školi, ljepše ce izgledati.
– Natpis, natpis! – zagraja citava družina. Jovance se okrenu Doki Potrku.
– Ti si najvece spadalo medu nama, smisli nešto.
– Ja sam zbog smišljanja i dobio batine od ucitelja Paprike – veselo doceka Potrk. –
Bojim se da zbog toga i od vas ne izvucem.
Zaista, novi ucitelj iznenadio je Doku baš kad je ovaj pred citavim cetvrtim razredom
glasno recitovaio svoju najnoviju "pjesmicu":
"Naš ucitelj baš je slika,
nos mu crven k'o paprika!"
– Sad ce se tebi crveniti nešto drugo! – dreknuo je iza njegovih leda ucitelj i prutom
tako stao da vošti pjesnikovu pozadinu da je ovaj zaista pocrvenio i tamo gdje mu ni na um
nije palo.
– Hajde, Dokane, hajde, molim te, smisli nešto da i ja cujem! – uze da moli Nikolica s
prikolicom. – Ne boj se, niko te ne smije dirnuti, jer ja odmah puštam Žuju.
– Dobro, hajde da se pocne – pristade Doko. – Dajte mi samo kakvu slamku.
– A šta ce ti sad slamka? – zinu Stric.
– Kad smišljam pjesmice, ja moram da žvacem slamku, inace posao ne ide – objasni
Potrk. – Kad hocu nešto veselo, uzmem pšenicnu slamku, za tužne stvari najbolja je gorka
stabljicica kantariona koji raste na brdskim sjenokosima, a za sasvim šašave stvari dobro
dode i to kad se gricka trava "hocu-necu".
– Hajde onda da se traži kakva pogodna slamcica, travka ili tako nešto slicno – rece
Jovance i djecaci se razidoše po gaju cupkajuci i kupeci pažljivo kao ptice kad traže materijala
za gnijezdo.
Prvi se vrati Lazar Macak i donese tananu stabljicicu zecjeg kupusa. Doko gricnu i rece
zabrinuto:
– Ovo ne, ispalo bi mnogo neveselo, nešto kao zec nocu, osamljen, sjedi u mladom žitu
i mrda ušima.
Stric je našao pero divljeg luka. Pjesnik tek što ga omirisa, vec se namršti.
– Phi, od ovoga bi samo dobio volju da se svadam. Nosi mi ga dalje od nosa ili ja
nosim nos dalje od njega.
Neiskusni Nikolica donio je otrovnu buniku i ljekovito velebilje, ono od koga se kozama
rašire zjenice. Doko zagrize i jedno i drugo i razroko se zagleda u mališana.
– Taman posla, Nikolice, da ovo žvacem i nešto smišljam, niko mi ni rijec ne bi
razumio. Pomiješao bih buve i slonove.
Tek pošto mu Jovance donose neku divljacnu biljcicu opora okusa, nadenu u procijepu
jedne stijene, Potrk se razvedri.
– E, ovo ce vec ici.
Grickao je zamišljeno tvrdu stabljicicu nepoznate biljke i odjednom se oglasio:
18
– Ovdje živi hrabra ceta
harambaše Jovanceta.
– Ol rajt! – povika Nik Culibrk. – To ce biti dobro.
– To, to! – povikaše i ostali.
Vec poslije jedan sat nad vratima šumske kolibe bio je prikucan poklopac od kutije za
cipele na kome je stajao natpis od krupnih štampanih slova ispisan širokom majstorskom
olovkom Lazara Macka:
"Ovdje živi hrabra ceta
harambaše Jovanceta."
XI
Nastavljalo se uredivanje logora. Poslije kolibe i psece kucice, nacinjeno je jedno malo
ozbiljno ognjište za vatru. Bila je to, u stvari, prava pec od kamena, oblijepljena ilovacom
iznutra i spolja, s okruglim otvorom na vrhu, u koji je metan mackov plehnati kotao kad bi se
za družinu kuvao krompir ili kukuruz.
Opasan i škakljiv posao oko nabavke hrane preuzeo je na sebe glavom sam voda
grupe, Jovance. On je upadao najprije u svoju njivu, drugog dana u Stricevu, pa u Mackovu i
tako redom, birao kukuruz, kopao krompir i cupao rotkve i slatku repu. Sve je to trpao u dvije
stare vrece majstora Macka, pa su on i Vanjka Široki nosili u logor. Doko Potrk i Nik Culibrk
cuvali su za to vrijeme stražu i cim bi se cuo ugovoreni znak, glas kukavice, Jovance i Vanjka
brzo bi klisnuli u najbliži šiprag, u jarak, ili popadali po zemlji tamo gdje bi se zatekli.
Mali odmetnici nisu baš bili uvijek gladni, niti bogzna kakve izjelice, ali kako je samo
bilo prijatno, poslije trke kroz šumu, sjediti pored kotla koji krcka nad ognjištem i cekati da se
krompir skuva. To ni izdaleka nije licilo na onaj krompir koji se kod kuce kuva i pece. Ovo je
bilo jelo koje se sprema u slobodnoj divljini, u šumi, jede se kad hoceš i koliko hoceš, niko te
na to ne goni.
– Volim da jedem krompir skacuci s noge na nogu, onda mi je najsladi – mudrovao je
Doko Potrk – ali zbog toga su me kod kuce stalno grdili. Ja zgrabim krompir, poigram i taman
da cu s njim u usta, a djed prutom – švic, švic po nogama!
– Bogami cu i ja potražiti prut, jer ti ceš tako, poskakujuci, izjesti citav kotao –
pribojavao se oprezni Stric.
Nikolica je dijelio svoju porciju s kujom. Žuja jedino nije htjela da jede luka, samo bi
omirisala svoj dio i ostavila.
– Boji se da ne pokvari njuh – tumacio je Stric. Jovance je pravedno dijelio svu
donesenu hranu. Kad bi svakom dao svoj dio, pitao je:
– Je li pravo, djecaci?
– Pravo je! – obicno je jednoglasno odgovarala vesela bratija i navaljivala na jelo.
Kako li je sve to drukcije bilo nego u selu. Kod svoje kuce neko se na jelo durio, drugi
se svadao s bracom i sestrama, treci je gledao da zdipi veci komad, a ovdje u logoru – ta svakog
bi bilo sramota da tako nešto uradi.
– A od koga sramota? – pitao bi neko. – Možda najviše od Jovanceta, od Strica...
– Ne, ne, ni od koga pojedinacno! – priznao bi svaki djecak. – Mi se stidimo najviše od
naše družine, od cete.
Tako je ceta prekonoc, neopazice, postala za djecake nešto mnogo mocnije, vrednije i
draže nego ikoji pojedinac iz nje. Šta je prema njoj bio cak i voda Jovance! Ceta je mogla da
pohvali, da osudi, da odbrani, a kad ceta nešto kaže, to je onda – ehe! – nisu to price Doke
Potrka.
Cak i navece, kad bi se koji od naših djecaka zatekao gdje podalje od kuce i morao da
se vraca sam, po mrklu mraku, nije se više plašio kao nekad. Ranije bi cesto prezao od
svakog šušnja, zaobilazio šumarke, jaruge i pusta mjesta, a sad bi se samo sjetio da pripada
ceti – Jovancetovoj ceti – i vec bi hrabro udario posred najgušce šikare, kroz tamu i huk
19
vjetra. Ta šta mu ko može! Uza nj su Jovance, dugacki Stric, Vanjka, Doko, Nik, a eno,
sasvim na kraju, i Nikolice s kujom, s ljutom Žujom! Deder, ko je taj ko ih smije docekati?
– Ehej, gdje si sad, vuce, kad je tu Žuja?!
Doki Potrku, kao i mnogom drugom, ranije su se u mraku pricinjavala sve nekakva
cudovišta: te nekakav div s glavom kao plast sijena, te strašan bradonja s lepezastim rukama
i kandžama, te crna baba s torbom. Premirao je na svakom koraku, zaustavljao dah i zatvarao
oci samo da što lakše promakne kraj uklete prikaze.
– U-uh, umakoh živ! – odahnuo bi samo za trenutak, a vec mu je onaj strašni Neko
pristizao iza leda i spremao se da ga poškaklja iza vrata.
Medutim, otkad je pristupio ceti, Doki kao da se smace ispred ociju prozirna siva
zavjesa kroz koju je vecerom gledao cudovišta i prìkaze. Sad je vidio samo tamne krošnje
drveca zgusnute sutonom, sanjive lijeske, zaspale bregove. Noc više nije bila strašna, bila je
samo zamišljena, tiha, a ponekad i tužna. Nepoznati Neko nije mu više u tmini bio za petama.
Doko je sam imao svoju cetu i pred sobom i za ledima.
– Ehe, dodi sad, strašni starce! Gdje si, babo s torbetinom?!
Majstor Lazar Macak nacinio je u logoru i ljuljašku, pozabijao u stablo prastare bukve
gvozdene klince da se lakše može popeti gore, u široku krošnju, a jednog dana izgubio se
nekud prema sjenovitoj jaruzi kroz koju je romorio taman potocic. Satima se nije vracao.
– Kud li se to izgubi Macak? – zabrinu se Jovance, koji je jedini primijetio nestanak
majstora, jer su ostali bili zabavljeni igrom. – Da mu se nije što desilo.
Pošao je u potragu na onu stranu kud je išcezao Lazar. Kad je stigao na ivicu duboke
jaruge, u pocetku nije ništa narocito zapazio. Jaruga je vijugala, tajanstvena, sumracna, puna
raspucalih krecnjackih stijena, ispunjena grgorenjem crne vode. Djecaka podide laka jeza.
– Ovdje, kažu, živi drekavac!
I on je cesto, za kišovitih proljetnih noci, slušao iz Prokina gaja otegnuto i prodorno
kricanje nepoznatog stanovnika mracne nocne šume. Ovdje on, dakle, živi.
– Drekavac!
Odjednom se Jovancetu slediše noge. Spazio je kako ispod jedne vece sive stijene
izlijecu grudve zemlje i ruše se prema potoku.
– Eno ga! Drekavac kopa jazbinu!
Da je neko drugi bio na Jovancetovu mjestu, zaždio bi odmah trkom natrag u logor da
uzbuni ostale, ali odvažni djecak brzo savlada prvi strah i pomisli:
– A šta ce biti ako je samo obicni jazavac ili neka još bezopasnija životinja? Smijace mi
se citava ceta što sam strugnuo.
Pocekao je još malo, a kad zemlja poce ponovo da izlijece ispod stijene, on uze poveci
kamen i hitnu ga u jarugu. Kamen zveknu o samu ivicu stijene i rasprsnu se kao bomba.
– Ehej, drekavce, drži se! – povika on ohrabren praskom svoje "bombe".
U istom trenutku ispod stijene se zacu ljutit glas:
– Cedo ti je drekavac! Ej, ko se to baca?
– Jesi li ti to, Lazare?
– Ja sam, ja. Ej, ne bacaj se!
Iza stijene, sa strane, pomoli se oznojeno lice Lazara Macka.
– Šta to radiš dolje? – zacudi se Jovance.
– Dodi da vidiš.
Jovance se spusti u jarugu. Ispod nagnute stijene, zaklonjena gustim žbunom crnog
graba, kukrike, zijevala je poširoka tamna rupa.
– Šta to kopaš, majstore?
– Proširujem otvor na ovoj pecini. Ovo sam još neki dan otkrio.
Jovancetu zažagriše oci.
– Cek da zavirim... u, pa ovo je otišlo duboko pod brdo.
– Bog te pita koliko. Samo je otvor zasut zemljom, zaustavila je ova kukrika.
– Ko bi znao šta unutra ima! – uzbudivao se sve više Jovance. – Možda jazavac, lisica
ili nešto još opasnije? Da možda nema zmija?
Majstor Macak ozbiljno zanijeka glavom:
– Zmija sigurno nema. U jarugu nikad ne dopire sunce, a u pecini je uvijek hladno.
– I ti bi se usudio da se unutra zavuceš? – pogleda ga Jovance zadivljeno.
– Bih, ali samo s fenjerom ili s baterijskom lampom. Baterija ce biti bolja, lakše cu je
20
sakriti od ostalih.
– A što da kriješ? – zacudi se Jovance. – Zar ostalim djecacima necemo kazati za ovu
pecinu?
– Bolje je da ne govorimo – predloži Macak. – Ja bih ovdje sakrio glavni dio svoje
radionice, ono što mi baš ne treba u logoru, a bude li mnogo djece znalo za pecinu, brzo ce
se cuti i u selu.
– E, pa ti si to krio i od mene – ožalosti se Jovance.
– Ne, ne! Htio sam samo da izvidim, pa da te onda iznenadim. Eh. zar od tebe da ja
nešto krijem? Hajdemo sad kuci, vrijeme je, a sutra cemo nastaviti.
XII
Citave noci Jovance je nemirno spavao. Tek zatvori oci, i vec se nade u nepoznatoj
sumracnoj pecini. Iza kamenita stuba viri lisica, kezi se. Djecaka hvata strah: evo je, sad ce
skociti! Uto odnekle ispada Nikolica s kujom. Jovance mu, sav srecan, dipa u susret i... bubne
s kreveta pravo na zemlju.
– Vrag s tobom i tvojom kujom! – gunda on u mraku i pipa cvorugu na glavi. – Bogme
ceš sutra platiti za sve ovo!
Ali vec ujutru Jovance zaboravlja i strašan san i svoju cvorugu i trkom juri u Prokin gaj.
Tamo ga ceka neugodno iznenadenje. Doko Potrk javlja da majstor Macak nece doci. Zadržao
ga otac da mu pomogne u nekom hitnom poslu oko jednih kola.
– Onda danas nema ništa od ulaska u pecinu – ožalosti se Jovance. – Da sam bar ja
ponio neki fenjer i sam samcat pokušao da se uvucem tamo.
Dok je tako sjedio neveselo oborene glave, trže ga iz misli Stricev prestrašen uzvik:
– Eno je!
– Šta je?! Ko je?! – poskakaše djecaci.
– Ona! Ona glavom!
– Zar lisica? – uskliknu Doko.
– Da puštam Žuju? – požuri Nikolica.
– Kakvu Žuju! – viknu Stric. – Nece Žuja na nju.
– Pa ko je onda? Mecka? – prepade se Doko. – Gdje je? Ništa ja ne vidim.
– Eno je iza one bukve. Sakrila se cim sam ja povikao.
– Ama ko je, kazuj?! – pograbi ga Jovance za rame.
– Pa zar vec nisam rekao da je ona! – naljuti se Stric – ona glavom!
– Ma koja ona, slone jedan?
– Lunja, covjece! Ko ce drugi biti nego Lunja – Jovance se uozbilji.
– E, onda smo propali, otkrila je logor.
Svi potrcaše onoj bukvi i sjatiše se oko djevojcice, koja je stajala uza samo stablo i
skromno i stidljivo pritiskivala lice vuz glatku koru drveta.
– Šta radiš tu? – strogo poce Jovance.
– Došla sam da vas vidim – tiho rece Lunja i pogleda ga tako dobrodušno svojim
velikim tamnim ocima da Jovance, vec spreman da vikne, samo grgutnu kao mlad pjetlic i
nastavi mnogo mekše:
– A zašto da nas gledaš?
Umjesto Lunje, u razgovor se utace nakostriješeni Stric:
– Došla je ona da nas špijunira, znam ja nju. Lijepo se provukla nazorice za nekim od
vas, za nekom budalom koja se nije obazirala da je neko ne prati.
– Je li tako, Lunjo? – upita Jovance. – Za kim si došla?
– Za Stricem. On se nikad ne obazire, samo pruža korake.
Citava družina prsnu u smijeh i sabi se u cvrst krug oko pocrvenjelog Strica, koji je
samo zbunjeno zvjerao oko sebe kao da je pao s kruške.
– Aha-ha-ha, došla za budalom, veliš!
– Ko li je ta budala, ej Strice?
– Ja sam budala! – odjednom dreknu Stric, munjevito priskoci stablu i dok se još
djecaci nisu ni snašli od iznenadenja, on je vec okretno puzao uz bukvu. Zaustavi se tek u
21
prvim granama i zlurado se isceri:
– Nek sad za mnom dode, špijunka jedna! Uh, što je mrzim!
– A mrziš li ti, Lunjo, njega? – zagrajaše djecaci. Djevojcica podiže prema krošnji svoj
miran pogled i odgovori tiho i sasvim prijateljski: – Ne, ja volim našeg Strica.
Pod bukvom uzavri još veca graja.
– Ehej, Strice, voli te, voli te!
– Silazi dolje da te ženimo.
Postideni Stric navali da se pentra još više uz drvo i najzad sasvim išceznu u lišcu.
Poslije krace stanke odjeknu njegov glas negdje s vrha drveta:
– Nek ide ona kud hoce, dabogda crkla!
Na te njegove rijeci djevojcica pokorno, oborene glave, krenu kroza šumu. Jovance se
uozbilji.
– Lunjo, kuda ceš?
– Šta ja znam kuda cu. Idem kad me tu ne vole.
– Šta ne vole! Ko ne voli! – povika Vanjka Široki. – Strice, magarce jedan, ožalostio si
djevojcicu, eno je – ode bogzna kuda.
– He, a šta ona tu prica – nabureno otegnu Stric. – Jest, pa mi se onda svi smiju.
– Hajde, boj (momce), silazi odozgo, necemo se više rugati – zovnu Nik Culibrk.
Lunju nekako vratiše natrag. Brisala je malu, malecnu suzicu u uglu oka i, još uvijek
krišom, gledala Strica, koji se pravio da je ne vidi. Ona se onda pribi uz Vanjku Širokog, svog
zaštitnika, a na to Stric ljutito lupi dlanom po stablu i zaprijeti:
– Drugi put cu skociti s vrha bukve, pa nek bude milo onima koji me mrze!
Djevojcici zaigraše usne. Ona pogleda po svima redom da se uvjeri uzimaju li oni
ozbiljno to što Stric govori. Najzad zaustavi pogled na njemu, kos, ispitivacki i mucenicki
pogled onoga koji strada i voli.
Zapazio to i Stric, ali se ipak pravio da ništa ne vidi, iako mu je srce igralo da od radosti
umalo nije sunuo uz bukvu i gore na vrhu raširio krila i poletio cak do Amerike. Tako se
njemu bar cinilo.
– Pa deder, šta cemo sad s Lunjom? – upita Jovance. Djecaci su cutali oborenih glava.
Lunja i sama obori pogled i rece sasvim tiho:
– Pustite me blizu vas… Samo da gledam šta radite.
– Pa da je pustimo? – javlja se Vanjka Široki.
– U cetu može samo onaj koji je tucen – opomenu ih Jovance. – Lunjo, je li tebe ucitelj
tukao?
– Nije.
– E, onda ne možeš s nama.
Lunja se trže, poigra obrvama i namršteno rece:
– Neka znate, i mene ce istuci. Doci cu ja ovamo.
Okrenula se, odlucna i ljutita, i bez rijeci se uputila kroz Gaj. Djecaci su zacudeno
gledali za njom. Ko bi se to od Lunje nadao, od one tihe cutljive Lunje. Jedini Nikolica napuci
usne.
– Ih, da mi žensko dode u logor!
– A tvoja Žuja? Valjda nije ona neki muškarac! – zajedljivo doceka Stric.
Nikolica ubrzano zatrepta i u cudu se zagleda u svoju kuju. Pazi, molim te, pa i Žuja je
žensko, a on se toga dosad nije sjetio.
XIII
Lunja je stigla u školu ozbiljna, stisnutih usana, a cim je ucitelj ušao u razred, ona
ustade sa svog mjesta i pride katedri.
– Šta je? – zlovoljno promrsi ucitelj i ne gledajuci je.
– Hocu da dobijem batine.
Ucitelj se trže, zatrepta i, ne vjerujuci da je dobro cuo, naheri glavu i zakloni uvo
dlanom.
– Šta kažeš? Ponovi! Šta si to rekla?
22
– Hocu da me istucete, batine da dobijem! – glasnije ponovi Lunja.
Ucitelj Paprika pogleda je najprije uplašeno, pa zabezeknuto, zatim razroko kao da mu
je muva sjela na crveni nos, a onda se zabaci natrag, na naslon stolice, lupi rukom po stolu i
ludacki stade da se smije:
– Aha-ha-ha-ha, hoce djevojcica batine! Aha-ha-ha!
Lunja je cekala da on prestane sa smijanjem, ali kako ucitelj nije prekidao, ona uze
kredu i sunder s police pred tablom i baci na zemlju.
– Oho-ho-ho, baš necu da te tucem! – grohotao je Paprika.
Lunja onda zgrabi s katedre razrednicu, ukoricenu tešku svesku, i tresnu je o zemlju.
Poletje oblak prašine na sve strane kao da je bomba pala.
– Eto, sad cu dobiti batine!
Ucitelj kihnu od silne prašine i uhvati se za katedru od zagrcnutog smijeha.
– Ha-ha-haaaa! E, davo te odnio, ovo ti vrijedi Carigrada! Ama ko bi te tukao kad si
takva. Aha-ha-ha!
Namrštena Lunja odlucno popade tablu za nogu i povuce je. Ploca se s treskom sruši
na pod. Paprika prosto podivlja od smijeha, izbulji oci i stade tako da urla da od toga
zazveckaše bocice s mastilom po klupama. Za njim udari u grohot citav razred.
– O dijete, o davole, prestani vec jednom, jer cu inace puci! Aha-ha-haaaj!
– Hi-hi-hi! – njištao je razred.
Ucitelj se toliko smijao i smijao da mu najzad udariše cetverostruke suze. Dugo ih je
brisao, hohotao i hohotao sve tiše, a kad se konacno potpuno smirio, on zacudeno pogleda
oko sebe kao da se budi iza sna i buljeci oci zapita:
– A kakav je ovo nered? Ko je srušio tablu, ko je bacio razrednicu?
– Hi-hi-hi-hi! – zacilika razred.
Paprika skoci i popade prut.
– Pravite lom i još se smijete, a! Cekajte, sad cu ja vama pokazati!
Jurnuo je uzduž klupa i – švic, švic! – raspalio lijevo-desno po dackim rukama, po
ledima a negdje, bogami, i po glavi. Smijeh prestade kao da ga zasu pljusak.
– Pravite nered i još se smijete, je li!
Kad se vratio za katedru, on izbulji oci u Lunju kao da je sad prvi put vidi.
– A ti? Šta ti tu cekaš, a?
Pa kao da se odjednom dosjetio, on zlurado zaškilji:
– Aha, sad mi pade na um: batine, batine, je li!
Poceo je da se obazire oko sebe za onim glavnim prutom, "paradnim". Lunja se
prepade. Sve do tada bila je uporna, hrabra, ali sad... Odjednom je spopade takav strah da
joj se ucitelj ucini veci od planine.
– Šta bi sad, kuda bi?
Istog trena sjeti se Jovanceta i onog nezaboravnog dana kad je taj hrabri djecak pred
samim uciteljevim nosom iskocio kroz prozor i pobjegao!
– A kako bi tek bilo da ja djevojcica, i to još najmlada u razredu, skoknem kroz prozor?
Ala bi to bila prica!
Lunja ponovo baci jedan brz pogled na ucitelja. Sad joj se više nije cinio kao planina.
Kakva planina! Pa to je samo jedan zlocud mamuran cica, od rakije propao, vjecito kiseo i
ljut. Gle ga kako zaviruje iza ormara, traži prut.
– Hop, sad je vrijeme!
Lunja sunu prema širom otvorenom prozoru, pope se na prozorsku dasku i – duc! –
skoci u mekanu leju, pored bokora perunika.
– O, pa ovo nije baš tako strašno. Samo se zemlja malo zatresla. I planina u daljini
poskocila je uvis i opet pala natrag, a nije se razbila! Kako li je divna stvar skakanje, znaju
djecaci šta je dobro!
Ne gubeci mnogo vremena, Lunja skoci na noge, otrese suknju (kao što bi uradila
svaka djevojcica, pa makar s neba skocila!) i trkom pojuri u prvo ljeskovo šipražje.
Zabezeknuti ucitelj nije skocio iza katedre i pojurio za Lunjom kao ono nekad za
Jovancetom. Ovome se on ni u snu nije nadao od jedne djevojcice. Zato je i ostao mirno na
svome mjestu, žmirkao, klimao glavom i najzad progunda:
– Tako me lijepo molila da je izmlatim, a ja umjesto toga zapucao prutom po citavom
razredu. I eto ti, stigni je sad!
23
Stigni je! Lako je to reci, ali zaista teško izvršiti, jer je Lunja kao krilata jurila pravo u
Prokin gaj. Upala je u Gaj sa zapadne strane kud gotovo niko ne zalazi. Okretno je preskakala
kamenite krecnjacke škrape, rupe i pukotine. Tako je stigla i nadomak jaruge potocica
ponornice kad joj se na nekom glatkom žbunu omace noga i ona kliznu u duboku rupu
skrivenu u gustu paprat. Otiskivala se i kotrljala nekoliko metara niz tijesno grotlo ponora i
najzad se našla na dnu jame, u gustoj hladnoj tami.
XIV
Sljedeceg jutra nestrpljivi Jovance prvi je stigao u logor Tepsiju, a kad se uskoro kroza
šumu ukaza i Lazar Macak, on mu potrca u susret.
– Lazare, brzo u pecinu dok ostali nisu stigli. Nosiš li bateriju.
Macak izvadi iz njedara elektricnu lampu i svecano je podiže uvis.
– Evo je! Nov novcat umetak u njoj. Sija kao sunce. Djecaci trkom krenuše kroza
šumu. Nad jarugom je još ležala jutarnja sjenka. Jovance se naježi.
– Ko bi znao šta nas ceka danas?
– Težak posao, kopanje – odgovori staloženi majstor Macak. – Valjace dobro zapeti.
Spustiše se u jarugu ispod nagnute stijene i naizmjenice stadoše da kopaju naoštrenim
Lazarevim ašovom. Otvor u pecinu lagano se širio. Svaki cas bi, sad jedan sad onaj drugi,
kleknuo na koljena i povirio unutra. Iz pecine je udarala hladnoca, prijetio zagonetan mrak.
Kad je otvor vec toliko proširen da bi se mogao uvuci cak i odrastao covjek, Lazar
Macak pusti ašov.
– Sad je dosta, možemo unutra. Evo, ja cu prvi.
– A zašto ne bih ja? – pobuni se Jovance.
– Ja sam pronašao pecinu, pravo je da ja podem prvi.
– A ja sam i bateriju donio – prijekorno napomenu Macak.
Protiv tako jakih razloga Jovance nije mogao nicim istupiti. Zato on samo sleže
ramenima i pristade:
– Pa dobro, idi. Nego... a šta se ono prica o drekavcu u ovoj tu jaruzi? Da se on možda
ne krije baš u ovoj pecini? Macak odjednom poblijedje i ustade.
– Pa drekavac je tamo dolje gdje uvire potok. Tako svi kažu...
– Kažu, ali... Je li ga ko vidio baš dolje?
– Ih, možda njega i nema – neuvjerljivo poce Macak. – Sjecaš li se što je uciteljica
pricala da je to neka ptica koja živi po mocvarama...
– Pa da, tako je – složi se Jovance. – Hajde onda ulazi.
– Hajde ti prvi – poce da zateže Macak.
– Pa ti si se otimao da prvi udeš, ti si otkrio pecinu, lampa je tvoja.
– A ti si naš komandant – prekide ga Macak. – Ti treba svuda da si prvi.
Kad mu drug pomenu njegovo komandantsko zvanje, Jovance odjednom prestade da
bude obican djecak iz cetvrtog osnovne koji se plaši mraka, pecine i drekavca. On je komandant,
voda družine, citave cete, a takvi se ne smiju niceg bojati. Hrabro, dakle, naprijed!
Upalio je baterijsku lampu i cetveronoške se uvukao kroz tijesan otvor u pecinu. Puzio
je tako na koljenima i laktovima sedam-osam metara, dok mu je lampa osvjetljavala samo
gole zidove niskog kamenitog hodnika. Odjednom, naglo, hodnik se završi kao da je
odsjecen, nestade zidova, a lepezast mlaz njegove lampe prosu se po ravnom patosu
nekakve podzemne prostorije.
– Šta li je ovo sad? – s jezom upita Jovance, pa diže lampu malo više i baci snop
svjetla lijevo-desno od sebe. Pred njim se otkriše žuckasti zidovi neke dosta prostrane pecine,
nešto malo manje od njihovog razreda u školi.
– Lazare, ideš li? – zovnu on šapatom.
– Tu sam – isto tako šapatom odazva se Macak.
– Pogledaj ovo!
Jovance se lagano ispravi i bojažljivo poce da kruži raspršenim snopom svjetlosti po
zidovima. Pred njima se iz vjecitog mraka pokazivala ovisoka podzemna dvorana sa cijeg su
stropa visile debele kamene svijece. Upravo toga trenutka s najdeblje od tih svijeca otkide se
24
teška vodena kaplja i s cudnim zvukom probi tajanstvenu tišinu: strop!
– Šta je to? – lecnu se Macak.
– Kaplje! – izrece Jovance svecanim šapatom. Oprezno, korak po korak, uputiše se u
razgledanje dvorane. Iznenada Macak se trgnu i vniknu:
– Jao!
– Šta je?! – prepade se Jovance.
– Jao, nešto me ubode za vrat! U-uh, što boli... Jao, jao, evo ga mili niz leda.
Jovance mu brže bolje posvijetli iza vrata, pa i nehotice prsnu u smijeh. Pecina odjeknu
kao da neko lupi daskom o dasku.
– Šta se sad smiješ?
– Aha-ha, pa to je kaplja s tavanice pala za vrat!
– Ma ne može biti! – dahnu s olakšanjem Lazar i pipnu se za "ubodeno" mjesto. – E
jest, vjere mi. Davo je odnio, alaj me prestraši!
Strop! – pljesnu opet iza samih Mackovih leda i on odskoci kao da ga nešto lupi.
– Al' si strašljiv, majstore! – podrugnu se Jovance.
– Eh strašljiv! Ne bojim se ja, neg ovo iznenada…
– Pa da, iznenada. Kladim se da ceš se opet prepasti kad nešto iznenada... – uze da ga
zacikuje Jovance, ali ga Macak brzo prekide:
– Kladim se da necu!
Kvrc! – odjednom pecina išceznu u potpunoj tami. Macak dreknu:
– Ajoj, pali lampu!
Tišina. Iz gluve vjecne tame nikakva odgovora.
– Jovance! Jovance, gdje si?!
Opet ni glasa. U hladnoj tami odjeknu samo jedno: strop!
– Ajoj, brate Jovance, javi se! – povika Macak gotovo kroz plac. – Samo se javi!
– Aha, jesi li se uplašio, kažem li ja! – jeknu Jovancetov glas kraj samog njegovog uva i
lampa ponovo sinu. Ne boj se, evo mene.
Krenuše dalje sve pored zidova pecine. Na jednome mjestu pred njima se u neravnoj
stijeni ukaza velika pukotina od vrha do dna podzemne prostorije. Pri zemlji ona se širila
stvarajuci neku vrstu ukrivena ulaza u nekakvu odaju, tunel ili bog te pita kakvu tajanstvenu
rupu.
Jovance zastade.
– Da virnemo tamo, a?
– Cekaj, da ti se prihvatim za opasac – prošaputa Macak. Pažljivo osvjetljavajuci ispred
sebe, Jovance ucini korak-dva, pa stade.
– Šta je? – šapnu Macak iza njegovih leda.
– Nekakva jama, šta li je – progunda Jovance u nedoumici, pa se nagnu naprijed i poce
da šara lampom po necem ispod svojih nogu. – Pazi ga, voda, jezerce.
Macak provuce glavu ispod njegova pazuha i ostade zablenut, upola otvorenih usta.
Pred njim, poput nekog bunara, zijala je široka rupa, a u njoj, na dubini od najmanje tri
metra, bliještala je voda obasjana Jovancetovom lampom.
– Jezero! – prošaputa Macak obuzet svecanom jezom pred tim smirenim ogledalom
podzemne vode. – Bogzna koliko je duboko. Sigurno sto metara.
Jovance se još više nagnu i posvijetli.
– Nije duboko. Eno, vidi se dno. Nema ni pola metra. Pogledaj.
Zurili su dugo u tajanstvenu bistru vodu bez riba, bez žaba, bez ijedne travke. Sve je
bilo mrtvo i tiho u plitkom jezercu, koje se pružalo nekud u nedogled kroz kamenit hodnik
niska svoda.
– Da imamo kakve ljestve, pa da se spustimo u jezero, mogli bismo da zasucemo
nogavice pa kroz vodu dalje – rece Jovance.
– Bogami, ja se ne bih usudio – prošaputa Macak. – Narocito ne bih bez rezervnog
umetka za lampu. Zamisli: izgori ti baterija, a ti ostaneš u mraku, u vodi.
– Toga se nisam ni sjetio, majstore, – rece Jovance i strese se od jeze.
Kako se više nije moglo dalje, morali su opet natrag, u veliku dvoranu. Ona im sad,
poslije cudnog cutljivog jezera, dode nekako poznata i bezopasna pa poceše razgovarati
mnogo slobodnije i glasnije. Ispitivali su i dalje neravne zidove sve dok, na suprotnom kraju
od prolaza za jezero, ne otkriše novi hodnik nešto niži i tješnji od onoga prvog. Jovance se
25
morao dobro sagnuti da bi se unutra zavukao.
– Ej, cuvaj se opet kakvog jezera! – glasno viknu Macak, koji se vec bio odomacio u
pecini i prestao da se plaši. – Gledaj dobro preda se, ej!
Tek što je to izgovorio i (poceo da se smije, kad iz dubine hodnika, iz neodredene
daljine, kao neki odgovor na njegove rijeci, doprije jedno tanko, podzemno:
– Ej!
Dva mala istraživaca skameniše se u mjestu. Jovance samo što okrenu glavu i ukoceno
se zagleda u Macka kao da nijemo pita:
– Šta je sad ono?
– Gasi! – prošišta mu Macak u samo uvo. Prekidac kvrcnu. Tama potrpa djecake. Istog
trena iz dubine hodnika zacu se jasno i ponovljeno:
– Ej, ej!
XV
Jesenje sunce vec je bilo ugrijalo prohladnu sjenovitu jutarnju šumu, a od Jovanceta i
Macka još ni traga ni glasa. Treperile su po Gaju zlataste suncane pjege, mamile u igru, ali
djecacima se nikud nije polazilo. Svi su vec odavna na okupu, ali nema dvojice najglavnijih:
vode Jovanceta i majstora Macka.
Šta se može poceti bez njih dvojice?
– Da nijesu stigli prije nas pa nekud otišli? – upita Nik Culibrk.
– Teško da jesu – promuca Stric.
Nemirni Doko Potrk, kome su se po glavi vjecito vrzmale najcudnije misli, odjednom se
nešto prisjeti:
– A šta ce biti ako su oni jutros otišli u školu da se predaju?
– To Jovance nikad ne bi uradio – ozbiljno doceka Vanjka Široki. – Onaj ko je tucen,
više se ne vraca u šake ucitelju Papriki.
Potrk odmahnu rukom.
– Ehej, znam to i ja. Mi, koji smo dobili batine, ne okrecemo više tamo, ali Jovance se
može prevariti. On jedini medu nama nije bio tucen.
– Kako da nije? – zinu Nikolica.
– Pa citav cetvrti razred zna da je on pobjegao kroz prozor prije nego ga je ucitelj i
takao prutom. Stric zinu od cuda i zabaci šešir na potiljak.
– Au, au, ja se toga dosad nijesam ni sjetio! Zaista. Jovance uopšte nije dobio batina,
nijedne zvrcke.
Svi se djecaci grdno zabrinuše i sneveseliše. U njihovoj sumnji još ih više ucvrsti Doko
Potnk kada ih podsjeti:
– Jeste li vidjeli kako su se oni prošla dva dana nešto dogovarali i sašaptavali? Ima tu
nešto.
Vanjka Široki opet se usprotivi.
– Iako nije tucen, Jovance ipak zna da ga u škola cekaju batine. Zašto bi se onda
predavao?
– E, zašto! – poce da mudruje Potrk. – Ako on ucitelju izda gdje se nalazi naš logor,
možda ga nece ni tuci. On i Macak reci ce da su se pokajali, a mi... onda cemo mi za sve
platiti.
– Zaista, nešto su se cesto sašaptavali – potvrdi Nik Culibrk.
– Braco moja, dok mi ovo pricamo, možda se vec potjera primice Gaju – opomenu
Doko. – Kako bi bilo da se mi sakrijemo?
– Na drvece! Svi na drvece! – veselo doceka Stric vec unaprijed srecan što ce se
pentrati po drvecu pa ma zbog cega bilo. – Idemo malo dalje od logora, pa na bukvu. Odozgo
cemo viriti kako nas traže.
Bojeci se iznenadnog dolaska potjere, družina žurno krenu kroza šumu. Na jedno
pedeset koraka od logora Stric odabra jednu bukvu niske i vrlo guste krošnje na koju se lako
moglo popeti.
– Evo je! Tu nas nece naci ni sveti Pantelija. Nikolica odjednom zaprepašteno izbeci
26
oci.
– A šta cu ja s mojom Žujom? Ona se ne zna penjati.
– Pa da je svežemo pod bukvu – bubnu Stric.
– Ehej, a kad je oni nadu, pa pogledaju gore i vide nas! – dosjeti se Doko Potrk.
– A mi necemo da sidemo, pa im je opet džabe! – zainati se Stric.
– Oni mogu posjeci bukvu! – prepade se Nikolica.
Najzad se dogovoriše da kuju vežu za jedno drvo desetak metara dalje od njihovog.
Tako se nisu morali bojati da ce biti otkriveni. Ko bi se dosjetio da pregleda sve bukve u
okolini.
Vezaše kuju i jedan za drugim popeše se na drvo. Gore, u gustoj hladovitoj krošnji
bukve, bilo im je nekako mnogo ljepše nego na zemlji. Bili su kao u nekom zacaranom
lisnatom carstvu.
Odjednom se u blizini zacu neko neobicno cviljenje. Svi se trgnuše.
– Šta je ono? – promuca Doko.
– Pa to je Žuja! – dosjeti se Nikolica. – Zove mene.
– Umiri je, vrag s njom! – prošišta Stric.
Nikolica se spusti na najdonju granu i proviri. Kuja je netremice piljila u pravcu njihove
bukve, zatezala uzicu i žalosno cviljela. Mališan viknu:
– Mir, Žuja, da cutiš! Sad cu ja doci.
Vjerna kuja veselo zamaha repom, leže i spusti glavu na šipe, ali joj oci i dalje ostadoše
prikovane za drvo na kome se krio njezin voljeni Nikolica.
XVI
Ostavili smo Jovanceta i Macka u pecini baš u onome strašnom casu kad su ugasili
lampu i u istom trenutku ponovo culi iz podzemnog hodnika onaj tajanstveni uzvik:
– Ej, ej!
Djecacima se slediše i ukrutiše noge kao one kamene svijece koje su visile sa stropa
pecine. Da im je sad neko priskocio iz tame, mogao ih je slobodno makljati kao dva goveceta,
oni se ne bi umjeli ni pomaci s mjesta.
– Ej, upalite opet lampu! – sad nešto bliže cu se tanak piskav glas.
– Ne pali! – samu Macak.
Jovance je napeto osluškivao. U nekoj knjizi, dobijenoj od uciteljice Lane, on je citao o
patuljcima, malecnim dobrodušnim ljudima koji lutaju šumom. Ovo je možda jedan od njih.
Izgubio se u mraku i sad zove u pomoc. Zašto da ga se djecak boji? Glas mu je tako
djetinjski, nimalo strašan.
– Ej, vi tamo, upalite! – molio je glasic.
– Sad cu da se javim – prošaputa Jovance. – Ono je patuljak. Znaš, onaj iz price.
Macak mu cvrsto steže ruku i promuca:
– Hajde pa šta nam bude. On je jedan, a nas dvojica, bicemo jaci. Upali samo da ga
vidimo.
Jovance štrecnu lampom i zovnu trudeci se da mu glas bude što deblji:
– Ehej, ko je to?
Iz hodnika, još bliže njima, dode odgovor.
– Ja sam, zar ne vidite.
Djecaci se zagledaše blijedi nešto od straha, a nešto od odbljeska sa zidova. Krug
svjetlosti njihove lampe oprezno pode u dubinu hodnika.
– Ehej, gdje si?! – viknu sad i Macak malcice okuražen.
– Evo me, Macak, idem – odgovori glas. Lazar Macak zbunjeno pogleda u Jovanceta.
– Otkud patuljak zna da je meni nadimak "Macak"?
– Svašta oni znaju – prošaputa Jovance, pa se odjednom okuraži i uperi lampu pravo u
dubinu hodnika. U krugu svjetlosti naže se nešto živo, pomicno.
Zabezeknuti djecaci samo zinuše, a onda viknuše u jedan glas:
– Lunja!
Djevojcica je šepala hodnikom pognuta, razbarušene kose. Jovance od iznenadenja
27
jedva povrati dar govora.
– Ej, otkuda sad ti?
– Svuda se ta nade – progunda Macak. Lunja se oprezno izvuce iz hodnika u dvoranu,
obrisa lice i mirno objasni:
– Bježala sam iz škole ovamo u gaj, pa upala u jamu, u ponor.
– Kad si upala? – nepovjerljivo zaškilji Macak.
– Maloprije. Najprije sam plakala, onda sam probala da se izvucem gore pa nisam
nikako mogla, a onda…
– Pa što onda? – ispitivao je Macak.
– Onda sam opet plakala, pa sam onda cula vas, vidjela svjetlost i pošla na tu stranu.
– I-ih vidi je! A zar se nijesi bojala? – cudio se Macak.
– Šta da se bojim kad imam ovo – rece Lunja i ispruži dlan.
– Šta ti je to? – radoznalo se nadviri Jovance.
– Ukosnica. Gle kako je oštra. Kad god idem kuda kroz mrak, ja samo izvadim
ukosnicu, držim je u ruci i niceg se onda ne bojim.
– Kako ne bojiš? – zinu Macak.
– Lijepo. Nek samo nešto naide, ja ga odmah bocnem pa da vidiš! – kuražno se napuci
curica.
– A drekavac? – upita Macak.
– I drekavac! – odgovori Lunja i ne trepnuvši. – Boc, boc, pa ce odmah krepati!
– Idemo mi brže napolje dok nije došlo nešto gore od Lunje – predloži Jovance.
Macak odjednom sjede i huknu:
– Ja više ne mogu nikud ni maknuti. Tek sad su mi se odsjekle noge od onoga straha
od maloprije.
– Daj ruku, ja cu te povesti – protepa dobrodušna Lunja. Macak frknu kao pravi macor:
– Zar mene žensko da vodi! Necu, pa makar išao na glavi. Skocio je kao oparen i
kocoperno se isprsio.
– Idemo. Lak sam kao zec.
Kad se iz pecinskog mraka izvukoše napolje, pred njima blještavo sinu zeleni Gaj, cist i
veseo kao da je toga trenutka stvoren i stavljen pod suncan svod neba.
– Ih, dosad nijesam ni znao kako je lijepa ova naša šuma – ote se i nehotice
Jovancetu. – Cini mi se da sam tek sad progledao.
– Bogme sam ja zaista tek sad i progledao, i procuo, i prohodao, i srce mi je prokucalo!
– iskreno priznade Macak. – Živ me strah pojeo u ovoj pecinetini.
– A šta cemo sad? – zabrinu se Jovance. – Rekli smo da nikom ne pricamo o ovoj našoj
pecini. Macak iskosa pogleda u Lunju.
– Sad smo gotovi, ona ce sve ispricati. Znam ja kako se djevojcice rastorokaju.
Lunja ga iskosa pogleda i tužno rece:
– Zbog vas ja sam po razredu sve porušila, naljutila ucitelja i onda iskocila kroz prozor,
a vi sad tako. Kad kažete da se cuti, ja cu cutati, pa makar mi u njedra stavili miša.
Kad Lunja isprica sve šta joj se toga jutra dogodilo u školi, Jovance ozbiljno rece:
– Lazare, sad joj možemo vjerovati, i ona je naša.
– Hajde, de! – složi se Macak. – A šta cemo u logoru kazati ostalima kad nas vide da
ovako utroje dolazimo?
– Reci cemo da nam je Lunja povjerila šta ce jutros u školi zakuvati, pa smo išli u
ljeskar blizu škole da je docekamo.
– To si se dobro sjetio – složi se Macak. – A ti, Lunjo, dobro upamti šta smo se
dogovorili pa nemoj šta drugo kokodakati.
– Ih, kokodakati! Nemoj ti mijaukati! – doceka ga Lunja a poce da pocupkuje i da se
ruga, ali bez imalo zlobe. – Macak, macak, macak!
Kad su se vracali natrag, u Tepsiju, zacuše u blizini logora nekakav neobican žagor koji
je dopirao odnekle s visine, iznad šume. Macak se trže.
– Koji je sad ovo davo? Da to nijesu oni nesrecni patuljci, pa se popeli nekud gore?
– Ne znam ni ja – uozbilji se Jovance. – Tiše malo da cujemo.
Na prstima su se šunjali u onome pravcu otkud je dopiralo ono neobicno žagorenje.
Odjednom se ono pretvori u pravu galamu. Neki ljutit glas dreknu visoko iz krošnje drveta, na
desetak metara ispred njih:
28
– Ako to bude istina, odracu živa Lazara Macka!
– Opet nešto po mojim ledima! – prepade se Macak. – Šta je ovo jutros, ljudi moji?!
– Ono je Stricev glas! – tiho uskliknu Lunja i sva sinu od radosti.
– Tebi se svuda privida taj tvoj Stric! – okosi se Macak. – Otkud Stric gore na
nebesima?
– Cekajte, idem ja da vidim – rece Jovance i kuražno zakoraci prema onome stablu
iznad koga se cula galama. Stao je pod samu bukvu, pažljivo se zagledao u njezinu krošnju, a
onda glasno viknu:
– Ej, šta vi radite gore?!
Galama u visini odjednom zamrije, a onda se zaori vesela graja:
– Evo Jovanceta! Aha, evo ga! Evo ga, silazite!
Iz krošnje su, poput prezrelih oraha, sipali clanovi družine: Stric, Vanjka, Potrk, Nik,
Nikolica. U blizini veselo zalaja Žuja.
XVII
Poslije onoga Lunjinog navaljivanja da dobije batine i njezinog neocekivanog bjekstva
kroz prozor, ucitelj Paprika sasvim se prozlio. Upadao je u razred ljut i mamuran, podozrivo
gledao primirene dake pa bi istom prišao bilo kojoj klupi i obratio se uplašenom djecaku:
– Hoceš li batina?
Ako bi mališan rekao da nece, on bi poceo zlurado da se smješka:
– Neceš, je li momce? E da vidiš kako ceš sad htjeti. Deder, ispruži dlan da ti ja
pokažem kako neceš batina.
Prišao bi zatim drugom daku a kad bi ovaj, uplašen sudbinom svog druga, kazao da
hoce batine, podozrivi ucitelj bi se razgoropadio:
– Aha, i ti li si kao ona jogunasta djevojcica: tobože hoceš batine, a ovamo gledaš kako
ceš strugnuti kroz prozor. Stani, sad ceš dobiti i za prozor i za skakanje.
Zafijukao bi prut, digla se prašina i odjeknula dreka bijenoga, a mracni cica vec je
mjerkao novu žrtvu.
– A ti neošišani, hoceš li batina?
Kukavni dacic nije znao šta da odgovori, jer kako god gukneš, ne gine ti jedna žestoka
porcija, zato bi se ucutao kao kornjaca, glave uvucene medu ramena, praveci se da nikad nije
umio ni rijec da proslovi.
– Aha, pa ti, bratac nemušti, neceš ni da odgovoriš! – zlurado bi zavrecao ucitelj. –
Cek, cek, onda ce ovaj prut da progovori.
Kad bi se tako sit iskalio na djeci, Paprika se penjao za katedru i otud prezrivo gundao:
– Baš mi je škola za vas divljake seoske! Za vas je šuma i koze, a ne knjiga.
Zastrašeni svakodnevnim batinama, djecaci nastaviše da se odmecu od škole.
Dugonogi Stric marljivo je kupio bjegunce, vodio ih u logor Tepsiju i referisao:
– Jovance, evo još jednog, nov novcat. Batine prekjuce dobio, juce pronaden u šikari
više kuca, jutros obecao da nece izdati cetu ni logor. Vodi ga da polaže zakletvu.
Izlupani djecak veselo je jezdio na hajdukov grob da se zakune na vjernost ceti i trkom
se vracao nazad u Gaj da se nagleda logora i Mackovih majstorija.
A u logoru je, valja priznati, svaki dan dogradivano nešto novo. Na Žujinoj kucici, na
primjer, vec nekoliko dana kocila se glatka drvena ploca s natpisom:
"Kolibica kuje Žuje.
Nek se vidi nek se cuje."
Ovo je, razumije se, sastavio pjesnik Doko Potrk grickajuci zamišljeno kiselu stabljicicu
"zecjeg kupusa".
Jovance i majstor Lazar Macak bili su neumorni u izmišljanju raznoraznih novina. Kao
najuspjelija pokazala im se ipak "Žujina tajna kuca".
Evo kako je došlo do njezine gradnje.
Na pola puta izmedu seoskog druma i logora nalazila se jedna rupcaga od gotovo
29
metar dubine. To je nekad bila jama za hvatanje kurjaka pa se tokom godina zarušila. Kod te
rupe Jovance bi cesto zastao i zamišljeno je razgledao, dok jednog dana ne rece Macku:
– Majstore, sad sam se nešto sjetio. Od ove bi se jame mogla naciniti Žujina tajna
kuca.
Macku nije trebalo ništa dalje pricati, odmah se dosjetio o cemu se radi i vec je izlagao
svoj majstorski plan:
– Treba iskopati bar još jedno pola metra u dubinu, zidove malo nabiti da se zemlja ne
ruši, dolje prostrijeti paprati, a odozgo...
– A odozgo pokriti suvim granama i šušnjem (opalim lišcem) da se ne primijeti –
dodade Jovance. – Tu bismo svake noci mogli sakriti kuju, pa bude li neko po mraku pošao
prema našem logoru, ima da upadne pravo kod Žuje.
– Bogme ce biti dreke i poderanih cakšira! – uskliknu majstor Macak.
– A i po danu cemo mi tako prikriti jamu granama da ce u nju upasti svaki nezvan gost
koji ovuda naide – nastavljao je Jovance. – Tuda je najkraci i najlakši put prema logoru, pa
ga treba osigurati.
– To je tacno – složi se Macak. – A ko jednom bubne u ovu rupu, nece mu, bar tri
dana, padati na um da dalje produži.
Jama je iskopana i maskirana sve po Mackovim uputstvima. Nacinjene su cak i male
stepenice s tri široke precage, pomocu kojih ce kuja silaziti i izlaziti iz svog tajnog skrovišta.
Prilikom prvog uvodenja Žuje u novi dom nastade jedna nepredvidena teškoca; kuja
nece, pa nece ni da priviri u jamu. Pride samo sumracnom otvoru, nepovjerljivo pomiriše
nepoznatu jazbinu i zabrinuto se ogleda na djecake kao da pita:
– Kuda ste vi ovo sa mnom naumili, je li?
Najzad je mali Nikolica morao prvi da side u zemunicu i tek se onda Žuja drage volje
spustila za njim. Onda je mališan brzo izašao napolje, a za njim su djecaci izvukli stepenice.
Sirota kuja, prevarena tako na brzinu, pocela je da cvili i da zaskakuje uza strme zadave.
Nikolica je uze tješiti:
– Lezi samo, Žuja, lezi, eto nas ujutru. Imaš dolje zdjelu vode i mekan krevet, baš te
briga.
Otvor pokriše granama i ovlaš posuše suvim lišcem, a kako je iskopana zemlja vec
ranije bila sklonjena u jedinu obližnju udolinu, sad se ni po cemu nije moglo opaziti da tu ima
bilo šta sumnjivo. Svud po šumi bilo je slicnih gomila suva granja kao i na tome mjestu.
U povratku kuci, kad vec stigoše gotovo do samog izlaza iz gaja, Nikolica se odjednom
nešto dosjeti:
– A šta ce biti ako se neko omakne u jamu pa bubne odozgo na Žuju?
– Ne boj se ništa – utješi ga Jovance. – Žuja ce odskociti u stranu prije nego taj padne
na nju.
– A bude li Žuja spavala?
Tu vec ni Jovance nije znao pravog izaza, pa odgovori onako otprilike:
– Kada kuja spava, onda svi spavaju, niko se ne skita po šumi.
Ujutro Žuju nadoše živu i zdravu i prevedoše je u logor, a jamu opet pažljivo pokriše.
Pred samo podne kujina tajna kuca doceka prvu žrtvu.
U blizini jame djecaci su se vec duže vremena igrali žmurke. Lunja je sjedila uz jednu
bukvu, plela carape i pratila ih pogledom. Da bi se pred njom pokazao vještiji od ostalih,
dugonogi Stric, izmicuci od svog progonioca, trcao je natraške. Odjednom se zacu prasak
suva granja, Stric iznenadeno viknu i za tren oka nestade ga pod zemljom.
Lunja skoci.
– Ode Stric, upade Stric!
Djecaci se strcaše oko jame. Uz prodor, na granama ležao je samo Stricev slamnatokartonski
šešir s onim neobicnim natpisom:
"Ništa nema da te brine,
Od ovoga pacov gine!"
– Ej, Strice, jesi li živ? – povika Jovance. – Javi se.
– Strice! – uplašeno zovnu Lunja naginjuci se nad otvor. Umjesto bilo kakvog
odgovora, kroz prodor se odozdo pomoli dugacka ruka, pograbi šešir i uvuce ga u jamu.
30
– Strice, što se ne javiš? – pitao je Jovance zavirujuci u zemunicu.
– Necu! – zacu se iz jame naburen glas.
– Evo ti stepenica pa se izvuci.
– Necu!
Kud je upao u jamu, tud je Stric pokvasio i tur u kujinoj zdjeli s vodom, pa ga je sad
još više bilo sramota da se pokaže napolju, pred Lunjom. Riješio je zato cvrsto da u jami
ostane sve dok ostali ne krenu kuci. Natukao je šešir sve do ociju i na sva zapitkivanja
tvrdoglavo cutao ili se otresao kratko i nabusito:
– Necu, odbij!
Tek pošto djecaci odoše za nekim poslom i oko jame se sve utiša, on se popeo uz prvi
stepenik, virnu napolje, pa brže-bolje iskoci i zaždi prema ivici šume. Tamo se namjesti iza
jedne lijeske i leže potrbuške da na suncu osuši svoju smocenu pozadinu.
Ležeci tako s glavom na rukama, zaklonjen šeširom, Stric je zadrijemao i zaspao.
Odjednom se granje na ljeskovom žbunu oprezno razmace i kroza nj se pomoli ušiljeno lisicje
lice nekakvog starca. On se zacudeno zagleda u natpis na djecakovu šeširu, poce lagano da
srice slovo po slovo, a onda se zlurado isceri:
A tu li se kriješ, pticice!
XVIII
Podozrivi ucitelj Paprika ubrzo je opazio da mu se broj daka u cetvrtom razredu osjetno
smanjuje. Poceo je zato svakodnevno da ih proziva i ako to ranije nije cinio. Primijetio je da u
školu ne dolaze uvijek isti ucenici: Jovance, Potrk, Stric, Macak, Vanjka, Nik Culibrk, Lunja.
Broj bjegunaca rastao je svakoga dana.
– Aha, znam ja zbog cega je to – dosjecao se on. – Ili oni bježe od škole ili ih roditelji
zadržavaju da im rade poljske poslove.
Jednog dana on se uputi seoskom knezu, debelom Valjušku. Nade ga u krcmi. Pošto
poruciše po cokanj nekakve loše rakije, zvane "brlja", ucitelj se požali:
– Gazda Valjuško, ovi tvoji šumnjaci ne šalju djecu u školu. Pogledaj, eto ti spisak.
Nema ih vec danima ni da privire u razred.
Valjuško uze spisak i progunda:
– Još danas cu svima da zaprijetim globom. Hej, krcmaru, je li tu poljar Lijan?
Odnekle iz coška ispade krivonog cicica lisicjeg lica i lukavo upilji u kneza.
– Tu sam, tu sam, kneže viteže. Zalivam dušicu brljom.
– Deder mi za veceras sazovi ove ljude. Evo ti spisak. Poljar se zavuce u konoplje iza
kuce i uze da srice prvo ime na spisku:
– Pe-hehe-tete-a-re ... Aha, Petar!
Ono "Petar" viknuo je tako gromko da oblak vrabaca sunu s obližnje šljive. To se isto
ponovilo i s ostalim imenima, ali samo bez vrabaca, jer je ono jato vec odavna bilo u nekom
kukuruzištu. A kad su najzad sva imena bila procitana i zapamcena, Lijan zabaci na leda kožni
torbak, minu krcmu i uputi se kroz selo na svojim krivim hodaljkama.
– Hajdemote, nožice lagane, kraj krcmice, kraj moje dragane!
Kad se seljaci iskupiše kraj kneževe kuce, debeli gazda Valjuško strogo ih pogleda sviju
redom i zapita:
– A je li, vi, reponje jedne, zašto vi ne šaljete djecu u školu?
"Reponje" se zacudeno zgledaše. Stricev djed Aleksa graknu kao vrana:
– Pa moj unuk svaki dan porani još prije sunca.
– I moj Doko uvijek odjuri trkom, sve se za njim prašina diže – pohvali se Potrkova
majka.
– A moj Lazar okrenuo pa i nedjeljom obilazi školu – javi se kolar, Mackov otac.
Knez Valjuško šiknu kao gusak:
– Šiii, budale jedne, ko bi znao kud se oni skitaju. Vi mislite da su vam djeca u školi, a
oni – šiii! – perjaju kroz selo.
– Ma zar i moj Nikolica? – zacudi se Nikolicina mater. – Dok je Žuju negdje sakrio,
vidim ja da nešto nije u redu.
31
– Možda ce nam poljar o tome nešto znati da kaže – rece knez. – Ej, ženo, je li tu
negdje stari Lijan?
Na poluotvorenim vratima pomoli se starcevo špijunsko lice.
– Tu sam, kneže viteže.
– Deder, poljaru, bili nam znao kazati jesi li u posljednje vrijeme opazio neke djecake
da se skitaju oko vode i love ribu? – upita knez.
– Djecake, djecake, djecake! – uze da se prisjeca cuvar polja. – Ne, ne! Vidio sam
dosta konja, goveda, dvoje-troje magaradi, ponekog macora skitnicu i tebe, kneže, kad si,
pijan, pao s mosta i valjao se kao... kao...
– Mene preskoci, i to vrijeme – progunda knez – nego nam onda reci jesi li bar u
okolnom orašju ili kestenaru vidio kakve male nevaljalce da se pentraju po drvecu?
– Nisam ni to, ni tamo ih nema – odgovori Lijan i dodade sam za sebe. – Tamo cesto
vidim sebe kako berem tude orahe.
– A možda si ih spazio negdje na pašnjacima, tamo gdje se djecurlija igraju klisa,
žmurke, trule kobile, šapca-lapca i još... i još... Kakvih li smo se ono igara igrali prije trideset
cetrdeset godina, ej, kolaru?
– Rusa i Turaka! – uskliknu djed Aleksa. – Sjecaš li se, poljaru, ti si bio Osman-paša, a
ja general Skobeljev, pa sam jurišao na Plevnu i razbio ti nos.
– E, to su vec igre od prije šezdeset godina – odmahnu poljar. – Sad se djeca igraju
Francuza i Nijemaca, ali ovih dana ne vidim ih na pašnjaku.
– Sakrili se, znaci, negdje – zakljuci knez. – Dobro bi bilo, poljaru, da ti pronjuškaš gdje
se to bjegunci od škole okupljaju, pa da ih pohvatamo na lijegalu.
– Ihaj, kad li se dokopam svog unuka! – uz viknu Stricev djed. – Nemojte da to
hvatanje prode bez mene.
– I mene da zovnete – viknu kolar.
– Bogme bih i ja volio da se tu nadem – rece Majkel Culibrk, Nikov otac.
– Dobro, dakle: bice pronjuškano i vama objavljeno – službeno izjavi poljar. –
Polovicemo ih kao miševe. Spremite samo prutove, šibe, opasace, ulare i pljunite u dlanove,
jer tu ce da padnu grdne batine.
– Oho-ho, vec me svrbi ruka! – žestio se Stricev djed.
– Samo da dogovor držimo u tajnosti.
Rastadoše se vec u sami mrak, tajanstveni i cutijivi, a vec sutradan lukavi poljar Lijan
krenu u izvidanje da uhodi male bjegunce.
XIX
Veselo tece život u šumskom logoru. Najranije, citav sat prije ostalih, stigne Lazar
Macak i prenese u pecinu ponešto od najvažnijih alatki iz svoje radionice. Gurne zatim jedan
odsjecen trnov žbun u otvor pecine i tako ga prikrije da ga ni iz blizine niko ne bi mogao
primijetiti.
Jovance stigne ubrzo poslije Macka. Naravno, odmah pocinje povjerljiv razgovor o
pecini. Spremaju se da uskoro ponovo krenu u istraživanje. Jovance, opet, jedva ceka kad ce
i ostalima moci da povjeri šta su otkrili.
– Samo dok vidimo kakvi su ovi naši drugovi, znaju li tajnu cuvati – opominje on
Macka. – Stricu bih vec i mogao kazati za pecinu. Mogu i Vanjki i Niku.
– Cekaj dok je mi najprije dobro izvadimo – predlaže Macak.
Poslije njih dvojice u Gaj stižu Stric i Nikolica. Oni vade kuju iz njezine tajne kuce i
ponovo pokrivaju i maskiraju jamu. Cim oni dodu, zna se, tu je vec negdje u blizini i Lunja,
jer ona je Stricu uvijek za petama.
– Sigurno se ona skitnica Lunja šunja i provlaci za nama – upozorava Stric Nikolicu, ali
se mali uzalud obzire, ne vidi se baš niko. Tek zadrhti vršak ljeskova žbunja, negdje pukne
grana ili nejasna sjenka šmugne iza stabla – možda je to Lunja.
A Lunja se pojavi baš u onome trenutku kad vec niko na nju ne misli. Zatreperi lišce i
od zašaptana vjetra i uznemirenih sjena – hop! – odjednom se stvori Lunja. Još joj na ocnim
kapcima igra uzdrhtao list, šunja joj se kroz kosu vjetar, a u oku joj se krije vlažna šumska
32
sjena.
– Lunjo, kcerko šume, kako si to lako iznenada iznikla?
Lunja se prihvaca najobicnijeg svakodnevnog posla: krpi djecacima košulje, carape,
kape, prišiva dugmad. Vazdan se tu ima posla, jer od pentranja, skakanja, valjanja i trke po
logoru teško da bi izdržalo i krzno divlje macke, a kamoli odjeca naših junaka.
Tako vam je to oduvijek: u hajduckoj ceti, u družini smjelih pustinjskih konjanika, pa
cak i na ladi morskih razbojnika, gusara, uvijek se nade poneko tiho stvorenje koje mirno radi
neki svakodnevni posao, svima potreban. Možda kuva rucak, pere krvave košulje, plete
nekom šaren pojas ili prišiva srebrno dugme. Ni najvece junacine ne mogu bez tih obicnih
usluga.
Široki Vanjka i Nik Culibrk dolaze uvijek zajedno. Oni su oduvijek prijatelji, temeljiti,
sigurni drugari, i baš ih je briga da li se tamo negdje Rusija i Amerika mire ili svadaju, to ne
može da pomuti njihova prijateljstva.
Nik je trezven, brzo radi i lako se odlucuje za svaki nov posao u logoru, a cudljivi
Vanjka, na svaki njegov prijedlog najprije se zaimisli, ali kad jednom krene, iako spor, pristici
ce i na kraju nadvladati i onoga najvatrenijega.
Posljednji u logor obicno stiže Doko Potrk. On dopada trkom, zaduvan, i zacudeno pita:
– Šta, opet nisam prvi stigao?!
Tog trenutka neko treba samo da pomene kako bi dobro bilo za rucak ispeci krompira,
a Doko vec skace i zove Vanjku:
– Široki, ponesi vrecu, idemo u crkvenjakovu njivu.
Potrk sukne kroz šumu kao zmaj i dok Vanjka stigne do njive, vec je tamo nakopana
citava hrpa krompira. Trpaj samo i nosi. Naravno, Vanjka je taj koji nosi.
Jednom, dok je družina jela pecen krompir, Lunja zamišljeno rece:
– Neko se šunja oko nas, uhodi nas. Traže logor. Svi problijedješe i prestaše jesti.
Jovance pretrnu i oštro pogleda djevojcicu:
– Otkud ti to znaš?
Lunja samo sleže ramenima i odgovori neodredeno:
– Pa tako... Hoda neko, šunja se. Tu je negdje.
Stric se uplašeno obazrije.
– Gdje, gdje? Gdje si ga vidjela?
– Pa još ga nisam vidjela, ali on... osjeca se da je negdje u okolini. Sve kao da mi je iza
leda: pazi, šunja se, viri.
– Idi bestraga! – odahnu Stric. – Nisi ga vidjela, a tu je. Kako to?
– Ni sama ne znam da ti kažem otkud to, ali sam sigurna da cu brzo ili vidjeti ili cuti
onoga koji se tajno navija oko nas.
– Može to biti – potvrdi Doko Potrk. – Ja uvijek naslutim unaprijed kad ce me kod kuce
tuci pa mi noge nikako nece na tu stranu.
Iako je Stric tvrdoglavo dokazivao da se Lunji sve to privida zato što je strašljiva, ipak
se citava družina uozbilji i zamisli. Cak se i mali Nikolica zabrinu i prijekorno upita svoju kuju:
– A ti, Žuja, još ništa ne osjecaš? Kamo tvoje uši, kamo tvoj nos?
XX
Lukavi poljar Lijan muckao je bocu s rakijom, potezao iz nje, a zatim bi poceo da
mucka glavom i da se domišlja:
– Gdje li se to kriju djecaci, da mi je samo znati? Hm, hm, gdje li sam se ono krio dok
sam bio dijete? Aha, sad znam: kad sam dirao ocevu kuburu, sakrio sam se u koprive. Hajde,
dakle, da pretražim koprive.
Lijan prohoda po svim jarugama, iza seoskih živica i po raznim vrzinama gdje god su
rasle koprive, ispece se i ožari, ali nikog ne otkri. Našao je samo mnoštvo razbijenih lonaca,
prošupljenih šerpi, repova od kašika i kašika bez repova, konjskih kostiju, zardala lima i jedan
pozelenio novcic bakrenjak rimskog cara.
– Da je ovaj šašavko bio malo pametniji, pa da izgubi bar neki dukat – progunda
starac. A baš za ovu paricu nije mu se isplatilo da zagazi u ovoliku koprivu.
33
Poslije kopriva dodoše na red vrbaci i zapušteni uglovi oko rjecnih okuka puni visoke
travuljine, rakita i divlje loze. Tu se valjalo probijati silom kao kroz africke džungle i savane.
Ovdje poljar pronade bezbroj sedefastih školjki, puževa, perja, trulih klada, riblje krljušti i
vidrinih tragova. Od bjegunaca opet ni traga. Našao je samo staru vršku za ribolov, rad
Lazara Macka, i zlovoljno povirio u nju.
– Puna je lišca, odavna nijesu lovili. Znaci – ne dolaze ovamo.
Pretražio je zatim kukuruzišta, usamljene ljeskare ivicom livada, najzad i crkveni tavan,
ali je tamo samo poplašio nekog pobožnog macora koji je lovio crkvene vrapce.
– Vidi, molim te, cak ni ovdje ih nema. Gdje bi onda mogli da budu?
Kad se prvi put sjetio Prokina gaja, samo je odmahnuo rukom.
– Kakav Gaj? Tamo ne smijem ni ja zbog drekavca, a otkud bi se tek djeca usudila.
Nastavio je da se skita poljima i da razmišlja, a kad mu Prokin gaj ponovo pade na um,
on mudro zakljuci:
– Možda ih je strah od ovoga novog ucitelja cak i tamo otjerao, što ga znaš. Kad li taj
malo popije pa pograbi šibu i razvice se, gori je od svakog drekavca. Ehe, baš takav i treba za
ovu raspuštenu djecurliju.
Poznato je da poljari, cuvari polja, livada, usjeva i vocaka, vjecito ratuju s djecom. Mali
cobancici zaigraju se gdjegod na poljani, a ovce i goveda zacas provale u necije žito pa sve
izgaziše i popasoše. Citavo selo digne onda viku na poljara da slabo cuva seosko dobro, a
poljar – kud ce, šta ce! – pa po djeci. Vija ih štapom oko živica i plotova i prijeti:
– Kožu cu vam odrati cim vas ukebam!
Juri poljar djecu i s tudih vocaka, iz vinograda, brani im da love ribu (jer on je,
donekle, i cuvar ribolova), a kad bi cobancicima palo na um da love i medvjede, taj bi morao i
medvjede da štiti. Vragometan posao, nema šta!
Boreci se vjecito s djecom, nije onda ni cudo što poljar, s vremenom i sam podjetinji i
upušta se u prava djecja lukavstva, smicalice i doskocice. Umije taj da vreba iz visoke trave
kao pravi osnovac, da se provlaci kroz plot, krije se tako vješto kao da igra žmure, a po
potrebi ce se i na drvo uspuzati i to zajedno s torbakom i štapom, a to je vec nešto – ehe! –
što ipak svako ne može.
Naš Lijan bio je upravo jedan takav poljar. Vec više od trideset godina ratovao je sa
seoskom djecom. Prvi djecaci koje je jurio oko živica vec su bili odavna zreli ljudi, a sad je
poljar jurio njihovu djecu. Naravno, nije uhvatio ni jedne ni druge, ali se tješio da ce bar
njihove unuke jednog dana stici i pohvatati. Alaj ce tada pljuštati batine, kao grad nebeski!
Domišljati Lijan i sam je krao voce, lubenice i krastavce, a onda je po selu dizao dreku i
"tražio" lopove.
– Ehe, dok samo ulovim onoga djecaka koji je obrao popove kruške, noge cu mu
prebiti!
I žurio je drumom svojim krivim hodaljkama da "prebije noge" onome koji je pokrao
voce, ali umjesto toga, te iste noge odnijele bi ga ponovo na neciju jabuku ili u baštu s lubenicama
i opet bi se nastavljala stara igra.
U potragu za odbjeglim djecacima on je, istina, pošao po kneževom naredenju, ali mu
je, kao pravom djetetu, više bilo stalo do toga da napipa i otkrije gdje li se to samo kriju ti lukavi
davoli: Jovance, Stric, Potrk, Lazar! Pa zar on vec godinama najviše ne ratuje i ne
nadmudruje se baš s njima! Kako bi on onda i mogao da živi na zemlji a da ne zna gdje su
oni, cim se bave i kakve podvale smišljaju. Tužan bi život bio bez toga.
– Ehe, Jovance, taj ce se usuditi cak i u Prokin gaj. Njegov je cukundjed bio hajduk i
tamo je poginuo. Kako se toga ranije nijesam sjetio.
Praveci se da ide za nekim drugim poslom, poljar je stao poizdalje da se navija oko
Prokina gaja, a kad je vidio da nikog nema u blizini, on se brzo uvuce u ljeskar na ivici šume.
Tu se malo pritaji i poce da kroji plan:
– Najprije cu pregledati ivicu Gaja. Najvjerovatnije ce biti da se kriju tu, jer ni davo ne
smije u dubinu šume. Tamo je ona duboka jaruga, ponor gdje uvire potocic, drekavac, uuh!
Pažljivo razmicuci ljeskove grane, on se šunjao ivicom gaja, zagledao tragove, tražio
nije li negdje nedavno sjeceno. I upravo kad je bio izgubio svaku nadu da ce išta otkriti i
umorno razmakao granje na jednom žbunju, spazi pred sobom u travi nekog zaspalog
djecaka. Kako mu je šešir bio namaknut na lice, poljar ga nije mogao prepoznati. Njegovu
pažnju narocito je privlacio baš taj djecakov cudni šešir okrpljen debelim kartonom. Licio je
34
pomalo na Stricev, ali otkuda taj karton s natpisom. Ko bi to mogao da bude?
– A tu li se kriješ, pticice!
Poljar se nagnu di polako poce da srice natpis:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine."
– Gle, šta mu sad ovo znaci? – uze da gunda cica. – Sigurno neki bapski zapis protiv
miševa ili... možda ovaj djecak sve svoje protivnike naziva pacovima, pa i mene, poljara? Hm,
hm, baš sam radoznao. Šteta što više nemam uza se rakije da nešto pametno smislim i da
podvalim ovome spavacu.
Pocutao je malo, a onda se ipak odlucio:
– Poranicu sutra prije sve djece, pa cu ovamo u zasjedu. Ako se zaista kriju u Gaju,
vidjecu kad budu dolazili... Hm, a ovaj ovdje, pa to je glavom Stric. Poznajem ove dugacke
noge.
XXI
Pljuska se rakija u zelenkastoj boci, klima se boca u džepu od kaputa, ljulja se kaput na
pogurenim ledima poljara Lijana, gega se poljar na krivim nogama, žure noge uzanom
stazom, penje se staza prema Prokinu gaju, otkriva se Gaj u modrom svitanju.
Krenuo je, dakle, stari Lijan da uhodi djecake u samom Gaju. Postavice zasjedu na
zgodnu mjestu i odatle osmatrati. Ni ptica mu nece promaci.
Ušunjao se starina u šumu i krenuo naprijed plašljivo se obaziruci. Pod gustim svodom
starih bukava još uveliko je bilo mracno. Vidjelo se taman toliko da ti se od nekog žbuna ucini
da je mecka, a od mecke da je žbun. Prekrasna rabota, nema šta!
– Hm, najprije bi trebalo da svane ovdje u šumi, a tek onda tamo napolju – mudrovao
je cica. – Izvan šume ionako nema neke narocite opasnosti, a u šumi...
Tu se poljar odjednom sjeti drekavca, koljena mu klecnuše i on se brže-bolje prihvati
boce.
– Rakijo, prijatelju u dobru i zlu, pomagaj, nešto me noge ne drže!
Dobro je potegao iz boce i brzo se okuražio.
– Ehe, sad cemo da vidimo gdje bismo postavili zasjedu. Svakako u blizini ove staze,
jer njome je sa seoskog druma najkraci put u šumu. Tuda moraju naici oni davoli ako vec
hoce u Gaj.
Krenuo je malo dublje u šumu, baš u pravcu logora Tepsije. Gegao se kroz mracan
bukvik i ne sluteci da je negdje pred njim Žujina tajna kuca i u njoj vjerna Nikolicina pratilica,
utonula u dubok san.
– Ha-ha-ha, nevaljalci, bogme ste... – zlurado poce on, ali neko granje na koje je
nagazio odjednom s praskom popusti i poljar se stropošta u kujinu kucu, bubnu pravo u
zdjelu s vodom i tek tu dovrši zapocetu recenicu – ... propali!
Istog trenutka odjeknu strašan arlauk. Trgnuta iza sna, Žuja obnevidjelo skoci prema
nezvanu gostu i zgrabi ga zubima za torbak.
– Drekavac! – dreknu poljar i tako ludacki dipi kako nikad u životu dipio nije, dograbi
se rukama za ivicu jame i poput zeca iskoci napolje i dade se u divlje bjekstvo.
Jurio je kroz Gaj kao poplašeno ždrijebe, ali mu se od straha sve cinilo da on to još
uvijek stoji u mjestu, kraj strašne rupcage, a drvece šašavo juri kraj njega, poskakuju
žbunovi, nalijece i šiba ga ljeskovo pruce. Kad šuma sasvim promace iza njegovih leda, ispred
njega poce s tutnjem da trci gola poljana, naletješe zatim šuštavi kukuruzi a onda se neki
plast sijena zaleti pravo na nj i nabi mu se na glavu.
– Hvali ti, brate, što me sakri! – dahnu poljar gnjurajuci se sve dublje u meko sijeno. –
Stigao si baš u pravi cas.
Cutao je tako neko vrijeme dopola zavucen u plast, a kad se konacno uvjerio da ga za
onu drugu, otkrivenu, polovinu nije pograbio ni drekavac niti kakvo drugo cudovište, on se
malo-pomalo ohrabri i lagano izvuce napolje. Zabljesnu ga rana jutarnja svjetlost i on
zacudeno zatrepta.
– Pazi ga, svanulo! A gdje li sam ja ovo? Pipnu se je li ostao citav i ruka mu dodirnu
35
hladan grlic boce.
– Oho, i ti si se sledila od straha, sirotice moja! – progunda on s puno nježnosti, pa
diže glavu i taman da ce nategnuti iz boce kad se iza plasta ukaza nekakva ogromna cupava i
rogata glavurda s izbecenim ocurdarna i poput zmaja snažno dunu na nj iz vlažnih širokih
nozdrva.
– Drekavac! – pomisli poljar nijem od straha i pade na leda. Ovo je zaista bilo i previše
poslije citave one malopredašnje trke.
– Davite me, koljite me, nosite me! – mrmljao je sklopljenih ociju, ali kako cudovište
nije ništa preduzimalo, on se malcice osmjeli i proškilji na desno oko kao da nišani u nebo.
Kakvo iznenadenje!
Nad njim je stajala jedna krupna dobrocudna – krava.
XXII
Nije minuo ni jedan dobar sat od onoga poljarevog stradanja i bjekstva iz Gaja kad u
šumu stiže dugonogi Stric. Toga jutra on je namjerno bio poranio prije ostalih i odmaglio od
kuce da ga djed Aleksa ne bi poveo u berbu drenjina, a kad se našao pred Žujinom tajnom
kucom, on sav pretrnu.
– Evo ga, neko upao u jamu!
Sa strahom je zurio u provaljen pokrivac zemunice, osluškivao nece li se odozdo nešto
cuti, a onda tiho zovnu:
– Ej, Žuja!
Iz mracna otvora zacu se veselo cviljenje vjerne kuje.
– Ehej, živa si, dakle? – obradova se Stric. – A ko je to upao dolje kod tebe?
Umjesto bilo kakva odgovora, Žuja razdragano zakevta.
– Šta kažeš? Ne razumijem te! – povika Stric. Opet veselo kevtanje kao da se kuja
nalazi u potjeri za zecom. Stric nadiže obrve.
– Ta šta kažeš?! Nije moguce da je zec. Prodor je toliki kao da je dolje upala u
najmanju ruku ovca ili divlja svinja.
Djecak se pruži potrbuške i nadviri se nad otvor u granju. Dolje u rupi sjedila je u
cošku samo kuja. Pored nje prevrnuta zdjela.
– Pa gdje ti je taj koji je upao? – zabezeknu se Stric. – Ta nijesi ga valjda vec citavog
pojela. Ili možda jesi, a?
Stric izvadi dz džepa koru kukuruzna hljeba i baci je kroz otvor. Kuja je doceka još u
vazduhu i stade slatko da hrska.
– Ehej, pa ti si gladna. Nijesi ga smazala, znaci. Ali gdje je onda?
– Evo ga! – grmnu iznad njega neki glas. Istog trena neko ga odalami po turu tako da
Stric skoci na noge brže od zeca. Pred njim je stajao Jovance.
– Šta je, dugajlija, za koga to pitaš?
– Ama upao neko nocas kod kuje, a sad ga više nema dolje – uzbudeno poce Stric.
– Da to nijesi bio ti, kao i prošli put? Možda si jutros bio pospan kad si tako rano
stigao, pa nabasao na jamu?
– Ne, ne, evo pitaj kuju.
Sad se i Jovance uozbilji. Poviri u rupu, zaobide je i pokaza rukom na odvaljenu ivicu i
razrivenu zemlju pred zemunicom.
– Evo, ovuda je izašao.
– Ko, ko? – zabrza Stric.
– Onaj ko je upao u Žujinu kucu. Dugajlija samo zacudeno huknu:
– Uhu, kako se toga nijesam sjetio? Eto, dosjetio sam se da je neko dolje upao, a da je
izašao – toga vidiš, nijesam.
Dok su oni tako razgovarali, stigoše, jedan za drugim, i ostali. Svi se zabrinuto
naredaše oko Žujina provaljena skrovišta.
– Kažem ja da se neko šunja oko našeg logora – rece tiho Lunja. – Odmah ja to
osjetim. Sve mi se cini kao da me neko škaklja po ledima.
– A ko te škaklja, kaži? – nabureno doceka Stric.
36
– E, to ne mogu znati kad mi je taj uvijek iza leda – objasni Lunja.
– Pa onda ce jedino znati kuja, ona ga je vidjela – dosjeti se Stric.
– Ni ona ga nije u mraku poznala! – skoci Nikolica u odbranu svojoj Žuji.
– Samo se vi šalite, ali ako nas neko zaista uhodi, nece dobro biti – opomenu ih
Jovance. – Valja nam biti na oprezu.
– Možda je neko prolazio kakvim drugim poslom pa slucajno upao – rece Doko Potrk.
– Obnoc niko nema posla u Prokinu gaju – trezveno doceka Nik Culibrk. – To samo
može biti uhoda ili kakva skitnica, a ni jedno ni drugo nije dobro za nas.
– Tako je – složi se Jovance. – Odsad svi dobro pazite kad ovamo dolazite.
Citav taj dan prode družini u nekom nelagodnom ocekivanju. Nikom se nije igralo.
Lazar Macak nije se prihvacao nikakve nove majstorije. Doko Potrk grickao je zamišljeno
tanku ljeskovu grancicu i uporno se trudio da smisli kakvu veselu pjesmicu. Umjesto neceg
vedrog, na koncu mu se u glavi složi samo ova zabrinuta žalopojka:
"Cekam napad, slutim šibe,
sve se vrtim poput ribe."
– Ta idi bestraga! – ukori ga Stric. – Nisi ni mogao nešto pametnije smisliti kad grickaš
tu prokletu ljeskovinu, kojom ucitelj Paprika najradije mlati dake.
A toga istog dana, kad se zabrinuta družina vec razišla kucama, iz jednog žbuna na ivici
Gaja izvuce se neka pogurena prilika i brzo šmugnu u šumu. Žurila je baš u pravcu odmetnickog
logora.
Ko je to bio? Niko ga nije vidio, niko pratio, ali kad sutradan djecaci stigoše u svoje
tajno skrovište, zatekoše iznad samih vrata kolibe prikucanu poveliku cedulju na kojoj je bilo
naškrabano necijim teškim i nevještim rukopisom:
"Nadmudriste me sonom Jamom, ali i Ja cu vam Podvaliti. Ceka Vas Veliko
Iznenadenje. Cuvajte se.
Covjek iz jame."
XXIII
Ona opomena tajanstvenog "Covjeka iz Jame", ostavljena u dackom logoru, nije bila
samo obicna šala ili prazna prijetnja. Mala družina, sva izuzev Lunje, nije ni slutila šta im te
sprema.
Medutim, u selu se kovala velika zavjera protiv malih bjegunaca. Njezino sjedište bila je
kneževa kuca i u toj kuci velika soba, a u sobi sam knez Valjuško. On je bio stub citave
zavjere, a njezina desna noga i desno oko bio je lukavi poljar Lijan. On je tražio i uhodio naše
djecake.
Jednog dana poljar je dojurio kneževoj kuci bucno kao južni vjetar. Sve je za njim
letjela prašina, perje i kovitlac opala lišca.
– Našao sam, našao! Kriju se u Prokinu gaju!
Tako veselu i vrtoglavu trku-viku od strane jednog starca ova je zemlja vidjela
vjerovatno jedino prije nekoliko hiljada godina kad je ono slavni starac-naucnik Arhimed bio
pronašao nešto važno u nauci pa pojurio kroz svoj rodni grad Sirakuzu i razvikao se:
– Eureka, eureka! (Našao sam, pronašao!)
– Ama, je li to istina, stara skitnico? – povika knez Valjuško i skoci na noge.
– Živa živcata istina baš kao li to da ceš me i ti sada castiti rakijom.
Knez je pocastio poljara šljivovicom i poslao ga u selo da sazove sve staratelje
odbjeglih djecaka. Starac je veselo pojurio da izvršava povjereni zadatak, ali kada je vidio
kakva se vojska od oceva, strina, tetaka i djedova iskupila kod kneževe kuce, on je odjednom
objesio nos.
– Siroti djecaci, nastradace kao vo u kupusu.
Da se on sam nadmudruje s djecacima, da ih progoni i juri s tudih vocaka, iz bašti i oko
potoka, to mu je bilo sasvim prirodno i na mjestu. Ta zato poljar i postoji na ovome svijetu da
pripazi da mu djecaci ne puštaju stoku u tude usjeve, da ne kradu voca, da ne love riba, da
ne preskacu živica... jednom rijecju: da ne prave sve one zanimljive obješenjakluke kakve
izvode svi djecaci na ovoj planeti i kakve su radili svi poljari dok su bili djeca.
37
– Jadni djecaci! Baš im je krasan onaj logor. Šteta što sam ja vec malo poodrastao da
ne mogu da im se prikljucim.
Žaleci djecake, poljar nije mogao da izdrži a da ih na neki nacin ipak ne obavijesti o
tome šta im se sprema. Zbog toga je s velikim trudom napisao onu cedulju i brzo je odnio do
dackog logora, koji je toga dana otkrio. U cedulji je, kao što smo vidjeli, bilo i ljutine zbog
poljareva stradanja kod Žujine tajne kuce, i zacikavanja da ce djecacima podvaliti, i
napomene o velikom iznenadenju i, konacno, opomene da se cuvaju. Kratko receno: govorila
je iz nje poljareva nesmirena, još uvijek djecacka duša, željna obješenjakluka.
"Nadmudriste me sonom Jamom; ali i Ja cu vam Podvaliti. Ceka Vas Veliko
Iznenadenje. Cuvajte se.
Covjek iz jame."
Kada se poljar vraitio iz Gaja kneževoj kuci, tamo je vec uvelike razradivan plan napada
na Jovancetov logor.
Odluceno je da skrovište naših djecaka bude opkoljeno sa svih strana i da se na dati
znak preduzme istovremen juriš iz svih pravaca kako bi što više zbunili i što lakše pohvatali
male bjegunce. Napadom ce komandovati sam knez Valjuško, bivši austrougarski podoficir.
On je u svjetskom ratu, na frontu kod rijeke Soce, jedanaest puta vodio Bosance u napad na
talijanske položaje, ucestvovao je cak i u bici kod Kobarida (Kaporeta), gdje je zarobljeno na
stotine hiljada Talijana. Prema tome, imao je potrebno iskustvo i spremu i za hvatanje jedne
ovako malobrojne i slabo naoružane grupe kao što je bila Jovancetova družina.
– Nek svako ponese odgovarajuce oružje? – savjetovao je on svoju šaroliku ordiju.
– A kakvo je to odgovarajuce oružje? – pitala je baba Vanjke Širokog.
– Pa ono koje odgovara doticnom neprijatelju – tumacio je Valjuško. – Kako idemo na
odbjegle djecake, naoružacemo se štapovima, opasacima, ularima, šibama, bicevima; za ovaj
posao dobra je i neka podugacka ruka da malog odmetnika zgrabi za vrat.
– Ja cu onda, znaci, morati ponijeti jedne vece ljestve, merdevine – povika Stricev djed
Aleksa.
– Šta, zar ti ljestvama mlatiš svog unuka? – upita knez i pogleda starca s velikim
divljenjem.
– Ne, nego ce on sigurno pobjeci na prvo drvo, pa ja moram imati pri ruci ljestve da
bih ga stigao i ulovio.
– Imaš pravo – poucno ce knez. – Još stari narodi služili su se ljestvama pri opsadi
gradova.
– A moj se brani kamenjem – rece jedna strina. – Moram zato ponijeti kakav stari lavor
da zaštitim glavu.
– I štitove su stari ratnici sa sobom nosili – dodade knez.
– A ja cu se naoružati bocom dobre rakije – javi se poljar Lijan.
– Gle, šta ce ti to? – zacudi se knez. – Rakija nije nikakvo oružje.
– Kako da nije – povika Lijan. – Znaš kako su Bosanci u ratu govorili: "Dok je ruma,
bice šturma"! (Šturm – juriš.) Kako bih inace jurišao na ona prokleta spadala ne budem li se
potkrijepio rakijom.
Napad je bio odreden vec za sutrašnji dan, pred sam rucak, jer se posigurno moglo
racunati da ce citava družina baš u to vrijeme biti na okupu u svom logoru Tepsiji.
– Sastanak ovdje, kod moje kuce – objavi na kraju knez, a zatim se, po gustu mraku,
ratnici razidoše.
XXIV
Kao da su omadijani, djecaci su zurili u tajanstvenu cedulju prikucanu nad vratima
svoje kolibe. Ko li je to pisao, ko li se to šunjao po njihovu logoru?
– Šta da radimo, otkriveni smo? – potišteno upita Stric obracajuci se Jovancetu.
– Moramo još danas nešto smisliti – zabrinuto rece mali harambaša i zovnu na stranu
Lazara Macka. – Šta misliš, majstore, bi li sada valjalo kazati za pecinu pa da se svi tamo
sakrijemo?
Macak odlucno zanijeka glavom.
38
– Ne, to nikako. Uhoda koji nas je pronašao sigurno i sad pazi na nas pa ce nas vidjeti
kada se budemo uvlacili u pecinu, a onda je sve gotovo: na ulaz ce biti postavljena straža, a
onda smo sigurno pohvatani.
– A ovako?
– Ovako se bar možemo razbježati na sve strane po šumi, pa nek love. Bar ce neko
pobjeci.
– Tu imaš pravo – složi se Jovance. – Ako nas napadnu prije nego nademo drugo
sklonište, prsnucemo kud koji. Nece nas valjda sa svih strana opkoliti.
Svi se djecaci okupiše oko velike kolibe, posjedaše u krug i poceše da se dogovaraju
gdje bi sad premjestili svoj logor. Jedni su predlagali da se kriju u kakvom gustišu pored
potoka, drugi su bili za neke okolne šumarke, dok su oni najzagrijaniji bili za to da se bježi
cak u planinu.
– Ali da najprije iz ove pucaljke potprašimo tabane onome koji nas je špijunirao! – rece
Lazar Macak poigravajuci se svojom teškom kuburom.
– Ni to ne bi bilo loše – potvrdi Jovance i taman htjede da još nešto novo predloži kad
Žuja, vezana pred svojom kolibicom, odjednom poce da reži i da zateže lanac.
– Šta je, Žuja? – uznemireno upita Stric.
– Nekog je opazila! – objasni Nikolica uplašeno trepcuci.
– To je sigurno ona prokleta uhoda, opet je došao – namršti se Jovance. – Lazare,
dajder tu kuburu.
– Bogami je mene otac jutros nekako cudno gledao – zabrinuto rece Doko Potrk. – Sve
me mjeri ispod oka, pa nekako ukrivo, pa nahero, pa se smješka, pa brk cupka.
– Šunjaju se oni sa svih strana – šapatom rece Lunja.
– Kako ti to znaš – obrecnu se Stric i pretrnu.
– Znam. Osjecam da dolaze.
– Dolaze?! Ko dolazi? – skoci Stric i poce da zvjera oko sebe.
U to isto vrijeme napadaci su se zaista prikradali kroza šumu. Rasporedeni u cetiri
grupe, oni su se šunjali od jednog do drugog drveta i, primicuci se jedni drugima, polako
zatvarali krug oko logora. Kad se obruc konacno zatvorio, knez Valjuško gromko se prodera:
– Juriiiš! Drži svaki svoga!
Šarolika vojska oceva, matera, tetaka, strina, striceva, djedova i raznih drugih rodaka
jurnu s tutnjem, drekom i vikom vitlajuci svaki svojim oružjem.
– Juriiiš Jur... – još jednom, u trku, prodera se knez, naleti na granje nad kujinom
kucom i s praskom propade u jamu. Stricev djed Aleksa, koji je trcao pored njega, preplašeno
viknu:
– Ehej, pogibe komandant! Uloviše komandanta!
– Ovamo ljestve, živ sam! – kliktao je Valjuško iz rupe. Djed Aleksa brže bolje spusti
ljestve u jamu i veselo zagrakta:
– Na sunce, komandante, da ih pohvatamo!
– Vataj pa mlati! – razdera se Potrkov otac. Istog trena, kao odgovor na tu viku,
odjeknu iz logora Jovancetov oštar glas:
– Ne daj se, družino! Udrite krompirima!
Kraj kolibe je ležala poveca vreca krompira koje je tih dana Vanjka Široki dovukao kao
rezervnu hranu. Djecaci se složno strpaše na tu neobicnu municiju i po napadacima pljusnu
citava kiša od krompira. Zveknu od pogotka stari lavor kojim se štitila ona domišljata strina, a
odnekle iz blizine zacu se dreka poljara Lijana:
– Vojsko, povlaci se! Pobiše kamenjem!
– Naprijed, nema povlacenja! – povika knez Valjuško iskacuci iz jame i rušeci se prema
logoru poput usova. Za njim je trcao djed Aleksa s ljestvama.
U logoru nastade gužva i krkljanac. Napadaci su vec grabili pojedine djecake. Lazar
Macak branio se uspješno raspaljenim ugarkom da su sve iskre letjele. Jovanceta neko
pograbi za jaku, ali on se snažno istrže, jurnu u kolibu s kuburom u ruci, probi glavom
suprotni zid i poput metka izleti napolje. Odjednom se, na pet metara pred njim, stvori poljar
Lijan s visoko uzdignutim štapom i zavreca kao jare:
– Predaj se, kopacu jama!
Ošamucen od udarca glavom kroza zid kolibe, Jovance samo uperi kuburu put
uzdignuta poljareva štapa i viknu:
39
– S puta! Ne predajem se!
Grunu kubura kao grom, zadimi se bojište, izleti štap iz cicinih ruku, a poljar, padajuci
od straha na zemlju, samo što ciknu:
– U pomoc, pogiboh!
Od snažnog pucnja iznenadenom Lazaru Macku odletje iz ruku zavitlan ugarak i pade
na krov kolibe. Zapucketa i planu lišce i sasušena paprat, diže se uvis lagan dim.
– Navali, vojsko! Neprijateljski logor gori! – kliknu knez Valjuško.
Jedan po jedan, djecaci su padali u ruke napadaca. Videci da nema izlaza, dugonogi
Stric obuhvati rukama i nogama prvo stablo i poce hitro da puže uvis. Bio je stigao vec do
prvih grana kad pristiže njegov djed Aleksa s ljestvama i stade da ih namješta uz drvo.
– E, baš neceš! – viknu Lunja, koja se istog casa stvori pored njega i povuce ljestve
nazad. – Neceš ga uhvatiti!
– Ej, šta to radiš?! – zagalami djed Aleksa. – Drži je, tetka Stevka.
Lunjina tetka pograbi djevojcicu za ruku, ali se ona i dalje otimala i cicala:
– Ne dam, neceš ga uhvatiti!
Nikolicu je mati vec bila skopala u šake iako je on ujedao i otimao se. Njoj u pomoc
priskoci jedan njezin kum. Videci gužvu oko svog malog ljubimca, Žuja navali na gomilu kao
bijesna. Jednog zgrabi za nogu, drugog za tur, nekoj strini podera suknju. Moradoše joj zato
nabaciti na glavu staru Mackovu vrecu, ugurati je unutra i vrecu zavezati. Pa ipak je kuja i
unutra dipala i urlala da je vreca sve poskakivala. Smiri je najzad sam Nikolica, koji potišteno
viknu:
– Prestani, Žuja, zarobljeni smo!
Djed Aleksa krenuo je uz ljestve, za Stricem, ali kako je plamen zapaljene kolibe sve
više rastao i ponesen lakim vjetrom lizao ukoso baš pod njegove tabane, cica se brzo dohvati
prvih grana i baš pode naviše uz bukvu kad odozgo odjeknu zapovjednicki glas:
– Natrag, dušmanine, jer ceš dobiti po glavi! Nad njim je u granama sjedio Stric i u ruci
stezao podebeo suvarak. Djed se prepade.
– Ama nemoj biti lud. Vidiš da me davi dim, gori mi pod nogama.
– I meni gori zbog tvog opasaca – priznade Stric.
– Unuce, jabuko moja, pusti me samo gore kod sebe, necu te ni dirnuti! – molio je djed
Aleksa sve više kašljuci.
– Dobro, hajde penji se – pristade dobrodušni djecak pa i sam krenu uz bukvu.
Djed i unuk stigoše tako na vrh drveta i gore se smjestiše kao dvije vrane. Tek malo
kasnije, kad napadaci porušiše kolibu i rasturiše vatru da se šuma ne bi zapalila, djed Aleksa
promeškolji se na svojoj grani i pipnu se za opasac.
– Hej unuce, kako bi bilo da te sad malcice isprašim? Eno, vatra se vec ugasila.
– Ali nije tvoja zadata rijec! – doceka Stric – kao iz puške. – Ti uvijek držiš obecanja.
– He-he, tako je – složi se djed. – Hajde silazimo, zaista te necu taci.
Kad se spustiše na zemlju, nadoše se u krugu pohvatanih djecaka. Nedostajao je samo
Jovance.
– A gdje je samo onaj moj hajduk? – zacudeno je pitao njegov otac.
– Gdje je! Mene je ranio i odmaglio! – zavreca poljar Lijan pokazujuci prebijen štap.
– Šta, zar u štap ranjen? – poceše da se smiju ostali ratnici.
– U štap, u štap, što se cudite! – viknu poljar. – Svak zna da je poljaru štap desna
ruka. Ranjen sam, dakle, u junacku desnicu.
Knez Valjuško najzad izdade naredenje:
– A sad: vežite hajduke i marširajte: pravac škola! Vodimo zarobljenike da im sudi
ucitelj Paprika.
XXV
Iz Prokina gaja izmilje na drum neobicna kolona. Vezani kanapom sve dvojica po
dvojica, cutke su koracali mali odmetnici. U posljednjem paru u povorci išao je mali Nikolica.
Za ruku mu je bila vezana njegova vjerna Žuja, koja se, eto tako, ni u ovoj ljutoj nevolji nije
odvajala od svog malog prijatelja.
40
Na repu kolone koracala je Lunja. Knez Valjuško bio je naredio da i nju vežu, ali je
poljar Lijan viteški mahnuo patrljkom svog štapa kao nekom sabljom i odbio da izvrši naredenje:
– Poljari ne vežu djevojke, pa makar to bile i hajducice!
Na celu zarobljenika ko ce drugi biti nego glavom dugacki Stric sa svojim strašnim
kartonsko-slamnatim šeširom "ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine". On je, ruku
vezanih sprijeda, koracao sam, bez svoga para, a za desnu ruku bila mu je vezana
Jovancetova kapa, koju je na proboju izgubio,
– Evo, nek ova kapa stoji tu, na desnoj strani, gdje bi inace, bilo mjesto vašem
harambaši, koji je pobjegao – rekao mu je domišljati knez Valjuško. – Ona tu ide mjesto
njega, a umjesto njega dobice i batine.
Potišteni Stric žalio se kapi sasvim ozbiljno kao da je pored njega živ živcat Jovance:
– Sad nam ne ginu batine k'o kiša nebeska. Isprebijace nas Paprika k'o macke.
Oko zarobljenika je išla stroga i neumoljiva pratnja od oceva, striceva, tetaka, strina,
baba i djedova naoružanih svim i svacim, pocevši od ljestava djeda Alekse pa do kuke za cupanje
sijena koju je jedna bakica ponosno nosila na ramenu. Izdaleka posmatrano, sve je to
licilo na nekakvu starinsku povorku Turaka i hajduka o kojoj pjesma pjeva: ...Kad prodoše
Turci Lijevljani, provedoše iz gore hajduke...
Kad neobicna povorka izbi na jednu raskrsnicu u blizini same škole, pred njima se
odjednom stvori Nikoletina Bursac, krupna i kosmata seoska momcina, Stricev rodak. On je
bio tek nedavno stigao iz vojske i još je uvijek, po navici, marširao vojnicki oštro i govorio
glasno i odsjecno.
– A tebe ne bi, Nikoletina, da nam pomogneš u hvatanju ove družine – prekori, ga knez
Valjuško.
– Zar ja ovoliki pa da na djecicu jurišam! – grmnu Nikoletina kao iz kace. – Nemam o
šta sablje krvaviti.
– Bogme ce uca imati po cemu drugom prašiti! – zlurado doceka knez. – Ih, alaj ce biti
dreke!
– Jest mi i to neki kicen ucitelj kad mu tolika djeca od škole pobjegoše – zabrunda
Nikoletina cešuci uvo. – Ja sam negda iz kuce u školu bježao toliko sam volio svog ucitelja
Stojana.
– I ja sam u školu bježao dok je tamo bila naša uciteljica Lana! – doceka Stric kao iz
puške.
– Cuti ti, zarobljenice! – povika knez Valjuško.
– Dobro kaže moj brat Stric – doceka Nikoletina. – Nikad iz našeg sela nijesu djeca
bježala iz škole sve dok nije došao ovaj pijanac, koji više viri u rakijsku bocu neg' u knjigu. Je
l' ikad naša škola vidjela ovo cudo od ucitelja, kažite?
– Bogami, pravo kažeš – doceka djed Aleksa. – Meni je svaki ucitelj dosad nedjeljom
citao novine, a ovaj bulji u mene kao rak i pita: "Hocemo li da trgnemo po jednu ljutu?"
– Baš se vi prostaci razumijete u školu! – podrugljivo doceka knez.
– Razumjeli il' ne razumjeli, ali ja svog burazera Strica ne puštam s ovoga raskršca da
ga tamo štokakvi zlovoljni pijanci mlate! – nakostriješi se Nikoletina i nabra svoje guste obrve.
– Imaš pravo, ne dam svog unuka, svog Strikana! – sad se pobuni i djed Aleksa.
– Ne dam ni ja svog Nikolice! – povika mališanova mater. – Nijesam ja ovo odgajala
zato da ga štokakvi pijanci biju. Knez Valjuško povisi glas šišteci kao gusak:
– Šššta! Pa ovo je pobuna! Nikoletina, ti buniš ljude protiv škole.
– A ne, ne, nije tako, brajkane! – zapjevucka momcina. – Ja sam samo protiv mlacenja
naše djece, protiv ovakvog ucitelja. Nek oni nama vrate našu uciteljicu Lanu, pa nece biti ni
bune ni bježanja.
– Lanu, Lanu! – ote se Stricu.
– Cut, zarobljenik! – viknu knez.
– Svi cemo u varoš da tražimo Lanu natrag – dosjeti se djed Aleksa.
– Idemo vec sutra! – docekaše neki.
– Povedite onda i njihovog vodu, onoga što je utekao! – podrugljivo rece knez.
– Tu sam ja! – zacu se iza kneževih leda neciji odrešit glas i iz guste šikare ispade na
put Jovance, gologlav, izgreban i garav. U ruci je cvrsto stezao kuburu, gledao kneza prkosno
i stao izazivacki pored samog Nikoletine, koji je, onako raskoracen i širok, zatvarao tijesan put
41
prema školi.
– Tu sam! – ponovi djecak. – Nijesam pobjegao, probio sam se.
Zacudeni knez nije u prvi mah znao šta da kaže. Povezani djecaci veselo zažagoriše.
Jovancetov otac, i nehotice, s ponosom izbaci:
– Pazi samo moga hajduka. Ne da se taj.
– Ima i pravo djecak! – graknu Nikoletina. – Danas te tuce ovaj, sutra onaj, udri, dok
najzad ne zaboraviš da si covjek. U vola se pretvoriš.
– De ti de, Nikola, samo ti buni. Mogao bi se kajati.
– Oho-ho! plašiš mecku rešetkom! – graknu Nidžo. – Daj brzo, puštaj te djecake pa da
se ide kuci. Nijesu djeca ni rucala. Hajde, razvezujte!
Poljar Lijan jedva doceka da se prihvati oslobadanja djecaka. Nije više mogao da ih
gleda ovako vezane. Nisu mu uopšte licili na onu bezbrižnu živahnu i domišljatu djecurliju
koja znaju bezbroj smicalica i obješenjakluka.
– Ropstvo je teško i kakvoj šašavoj pticici, a kamoli nece biti ovim bistrim stodavolima
– gundao je on srecan što ce se vec kroz koji trenutak ovi veseli bjesovi razletjeti selom kao
cvorci.
– Zar i ti, Lijane, na strani buntovnika? – ožalošceno zacvili knez. – Pa ti si poljar, ti
uvijek moraš biti na strani vlasti
– Šta cu kad mi je srce uz ove djecake – iskreno priznade starac.
– E, onda ce sutra žandari imati posla i s tobom i s Nikoletinom! – ljutito puhnu knez i
dunu mimo Nikolu u pravcu škole.
– Djecurlijo, put pod noge, vatru tabanima, petama vjetar, hvataj maglu! – sav srecan
razvika se poljar. – Sutra cemo svi u varoš da tražimo Lanu.
Tutanj bosih nogu, prašina na drumu, sijevanje tabana i – družina se za tren oka izgubi
s ociju svojih udobrovoljenih staratelja, malopredašnih gonilaca.
XXVI
Sutradan zora je zatekla kneza na putu za žandarmerijsku kasarnu, a seljake na drumu
za varoš. Knez je žurio da tuži Nikoletinu i poljara, a seljaci su išli da traže Lanin povratak u
selo.
Žandari su stigli strogi i naoružani, ali prekasno: Nikoletina je vec bio odmaglio s nekim
cumurdžijama cak na drugi kraj planine da u nekoj šumskoj uvali pali cumur, drveni ugalj.
Tražiti ga tamo bilo bi isto tako uzaludno kao praviti potjeru za mravom koji je još prije tri
dana otišao u njivu s pšenicom.
– Cekaj, onda ce nam poljar za sve platiti! – naljutiše se žandari i podoše da se
raspituju za njegovu kucu, ali im u selu rekoše da poljar nikad nije ni imao svoje kuce. Spava
gdje stigne, jede gdje ga rucak zatece, pere ga i krpi svako pomalo, a svi putevi vode ga u
krcmu.
– Deder ti sad njega nadi tamo gdje on stigne, gdje ga rucak zatece i gdje se pomalo
krpi – vajkao se žandarmerijski narednik Dane Nakarada i od pusta jada odmah je skrenuo u
seosku krcmu. – Cekacemo ga ovdje, tu njega dovode svi njegovi puti.
Narednik Nakarada i njegov drug, žandarmerijski kaplar Mane Varalica, svratiše u
krcmu i udariše po svetoj velikomucenici Prepecenici Šljivic. Medutim, lukavi poljar Lijan cuo
je od Jovanceta kud su žandari okrenuli, pa je sa svojim novim štapom odveslao na sasvim
suprotnu stranu, u rakite pored potoka, stavio torbak pod glavu, pokrio lice šeširom, a djecacima
je prikricao:
– Dode li opet do kakve bune, probudite me da ne zakasnim na paradu. A budu li
žandarmi za mene pitali, recite da sam otišao u zemlju Bestragiju da potkivam buve.
Na uporno navaljivanje seljaka, ucitelja Papriku najzad povukoše iz njihove škole i
vratiše u varoš da ceka kud ce dalje s njim. Takvom brzom rješenju doprinijelo je i to što se
zlocudi Paprika, ljut što se nije mogao docepati djecaka, od puste muke napio zajedno s
knezom i crkvenjakom, pa su se sva trojica uvalila u jamu s razrijedenim gašenim krecom i
odatle, po mraku, pogodila u seosko groblje i grdno uplašili neke kasne prolaznike. O toj bruci
narednik Dane Nakarada izvještavao je višu vlast, izmedu ostalog, i ovim rijecima:
42
... "A zatim, u neoznaceni sat iste noci, ove tri pijane figure izvukoše se pomocu svojih
nogu i vlastorucno iz jame i sasvim bijeli od kreca, liceci na vukodlake i tome slicna praznovjerna
prividanja, uputiše se u groblje. Medutim, mimoprolazeci prolaznici iz istog sela, videci
to, dobiše silnu sumnju u glavi i strah u duši, pa proizvedoše veliko bježanje i uzbunu po
predjelu u citavoj okolini. Tom prilikom baba Staka, udova poc. Jove Batica, naleti u mraku na
jednu krmacu i pade preko iste zadobivšli ozljedu tupim predmetom po glavi."
Ova uciteljeva najnovija pustolovina zaista se nije mogla sakriti. Ozlojedena baba
Staka, po necijem nagovoru, otišla je sudu da tuži za "tešku tjelesnu povredu", a kako joj se,
prilikom pada, valjda bio pokvario aparat za cutanje, ona se po varoši tako rastorokala da je
svak živ cuo za Paprikin neprilicni doživljaj. Nije bilo druge, valjalo ga je povuci iz sela.
Onoga jutra kad je Paprika putovao iz sela, "stara garda" Jovancetove družine – Stric,
Macak, Potrk, Vanjka, Nik, Nikolka, Lunja i sam Jovance – bili su na okupu u jednom ljeskaru
blizu Prokina gaja. Videci kola s uciteljem i njegovim prtljagom, Jovance zamišljeno rece:
– Eto ti, ode i on. Sad je sasvim gotovo s našom hajducijom.
Djecaci se nisu baš narocito veselili uciteljevu stradanju. Što da se raduješ tudoj
nevolji, pa ma iko to bio. Cak im je pomalo bilo i žao što, eto, odlazi onaj zbog koga su se
odmetnuli u šumu, izgradivali logor i doživjeli mnogo uzbudljivih i neobicnih stvari.
– Sad ce nam naša Lana opet doci – rece Lazar Macak. – Moj otac odlazi sutra kolima
po nju.
E, zbog toga se vec valjalo radovati. Ta nece proci ni dva dana, a Lanina zlatna kosa
opet ce bljesnuti iza katedre u razredu i svi ce cuti njen mio gugutav glas:
– Kako su naši djecaci? A moje djevojcice?
Lazar Macak povede Jovanceta u stranu i šapnu mu:
– A šta cemo sad s našom pecinom, s mojom radionicom, koja je tamo ostala? Da
prenesem bar neke stvari kuci?
– Nešto možeš, a ostalo nek ceka. I ne kazuj nikom za pecinu. Ko bi znao zašto nam
ona još može trebati.
Otresiti voda družine nije ni slutio kakvi teški dani dolaze i kakvu ce ulogu pecina u
njima igrati.
U Evropi je vec bjesnio drugi svjetski rat a njegov strašni požar sve se bliže primicao
domovini naših djecaka, nesrecnoj Kraljevini Jugoslaviji, nepripremljenoj za odbranu.
Došla je zima, razigrana, blistava, hucna, s vjetrovima, snježniim kovitlacem i
fijukanjem oko svacijih prozora. Obnoc, sve bliže selu, culo se zavijanje vucjeg copora. Od
toga se psima ježila dlaka u hrbatu i oni se prestrašeno pribijali na kucna vrata. Ozeblo je
štektala lisica i ponekad se šunjala do pod sam kokošinjac i osluškivala kako se unutra
meškolji pijetao spremajuci se da objavi kasni nocni sat.
Oko Prokina gaja množili su se i ukrštali tragovi zeceva, vukova, lisica, cak i vjeverica.
Prosto ne znaš ko je koga gonio, ko od koga bježao. Glava da ti se zavrti pred tom
zamršenom mrežom bjegunaca i gonilaca.
Drumom podno Gaja svakog jutra osvice novoutaban trag djecjih nogu. Daci prolaze u
školu. Da poljar Lijan negdje u selu ne spava svoj zimski san, on bi vam odlicno znao da protumaci
ove tragove.
– Evo, vidite li ovaj trag odraslog covjeka? – pitao bi on. – To je prošao dugonogi Stric
u stricevim opancima. Ovaj sitan zadahtan trag: to je projurio Doko Potrk. A ovi ivicom druma,
prepleten djecji i pseci trag: svak u selu zna da je to trag Nikolice s prikolicom; pošao je
u školu sa svojom Žujom.
Nijedan djecji trag ne odvaja se više prema Prokinu gaju.
Tamo u dubini šume, zavijan snijegom, potopljen tišinom, cuti ispod otežalih bukava
razbijeni logor Tepsija. U ruševinama Žujine kucice nastanio se stari zec. Zamislite šta bi se
samo desilo da za tu necuvenu drskost cuje Nikolicina kuja! Vijala bi ga kroz pet sela.
Zavijano hajducko gnijezdo ne prica više ništa o djecacima, ne zove više nikog u svoje
okrilje.
Jesu li ga, možda, svi zaboravili?
Ne, ne. Jednog dana mogli ste šumom pratiti trag nekog djecaka. Stigao je do samog
logora, prošvrljao ga unakrst i okrenuo prema koritu potoka ponornice. Tamo se zadržao nad
jarugom poviše same pecine. Tu je snijeg bio prilicno utaban, znaci da se djecak poduže
zadržao i na nešto se odlucivao, a onda je okrenuo natrag.
43
Znamo, Jovance, da si to bio ti. Nemirna tvoja duša povukla te je jednog nedjeljnog
jutra do tajanstvene pecine prema mirnoj vodi neispitanog podzemnog jezera.
Ipak nisi dolje sišao, bio si oprezan. Seoski lovci mogli su se uputiti za svojim tragom i
onda bi sve bilo otkriveno.
Znamo Jovance, ti cekaš proljece pa da kreneš u istraživanje, u nove doživljaje.
A šta li ce nam donijeti to novo proljece, proljece hiljadu devetsto cetrdeset prve
godine?
DRUGI DIO
I
Teško i sporo nailazilo je neko hladno i tužno proljece. Sve više ljudi iz sela kretalo je u
vojsku, u rezervu. Svakodnevno se govorilo o ratu, koji se sve više rasplamsava i primice
našoj zemlji.
Pocetkom aprila otišao je u vojsku i Nikoletina Bursac. Prolazeci pored škole, šiban
susnježicom, on je domahnuo oproštajni pozdrav Jovancetu i Stricu, koji su stajali na vratima
i neveselo zabrundao:
– Djecaci, ode Nidžo u rat. Ako se ne vratim, pripazite moju staru mater, drva joj
donesite.
– Hocemo! – docekaše u jedan glas oba daka, a kad krupni rezervista, mokar i
poguren, zamace niz put, Jovance tiho rece:
– Treba obici strina-Mariju. Sjecaš li se kako nas je Nikoletina jesenas branio kad je
zauzet naš logor.
Još istog dana, u povratku iz škole, njih dvojica nakupiše u Prokinu gaju po breme
suvaraka i otklipsaše do Nikoline kuce.
– Otkud vi tako iznenada? – zacudi se stara Marija.
– Pošao Nikoletina u vojsku i rekao nam da te pripazimo i drva ti donesemo.
Starica se osmjehnu kroz navrle suze i pokaza im rukom ogromnu kamaru drva
naslaganu pored hambara.
– Ne brinite, djeco. Vidite koliko mi je toga Nidžo dovukao.
Ipak je uzela njihova dva lijepo uvezana bremena i složila ih pod kukuruzanu.
– Ovo cu da cuvam za uspomenu na vas dvojicu. Dode li nekad kakva nevolja, znacu
da imam nekog na koga da se oslonim.
Opet je stao da prominja snijeg, ali dvojici djecaka danas to nije ništa smetalo. Vracali
su se kuci, veseli, rumeni i zadovoljni.
– Ej, pa mi smo sad kao neki odrasli ljudi! – prenu se Stric. – Zamjenjujemo Nikoletinu.
– Tako je. Sad se strina Marija na nas oslanja – potvrdi Jovance. – Zamisli: ona samo
zovne, a mi uprtimo svaki po jedno breme drva koliko ono Nikolino, pa pred njezinu kucu.
– Ih, da sad sretnemo ucitelja Papriku! – podviknu Stric. – Ehej, kazali bismo, mi smo
vec pravi domacini, brinemo se o jednoj kuci u selu.
– O pravoj pravcatoj kuci.
– Ih, da nam je samo po jedna lula! – priželjkivao je Stric. – Onda bismo izgledali baš
kao neke odrasle brkonje kad podu na sabor.
Sutradan je Stric u razredu, krišom ispod klupe, pokazao Jovancetu nekakvu staru
nagorjelu luletinu.
– Evo je. Smotao sam onu staru od djeda Alekse.
– Puši li?
– Slabo. Prošupljena je – šanu Stric.
– Podaj Macku da ti popravi i okuje žutim limom – posavjetova ga Jovance.
Macak objerucke prihvati Stricevu porudžbinu, jer se vec i od ranije petljao sa seoskim
starcinama i njihovim luletinama od gline, drveta, morske pjene, porculana, metala i bog te
44
pita od cega još. Bilo ih je cak i od izdubena krompira, ali te se vec nisu dale popraviti. Nisu
bile cak ni za jelo, jer krompir, tako pecen od pušenja, strašno je zaudarao na duvan.
Istoriju s lulom iznenada je prekinuo jedan dogadaj zbog koga se zaboravljaju i mnoge
krupnije stvari nego što je jedna stara progorjela lula.
Jednog jutra, dok su veseli djecaci upravo bili na putu za školu (išli su na nedjeljni
izlet), nebo nad njihovim glavama odjednom poce da bruji kao uznemirena pcelinja košnica.
Taj neobican zvuk brzo se pojacavao i uskoro se pretvori u snažno metalno zvrjanje od koga
zatreperi citav kraj.
Djecaci se poceše zagledati ispunjeni cudnim nemirom.
– Šta je ono? – ote se prvo Nikolici.
Svi su u strahu pretraživali ocima upola naoblaceno nebo.
– Avioni! Eno ih! – uzviknu Jovance. Preko plave oaze vedrine, u gušcijem poretku,
žurno preletješe tri grupe krilatica i ponovo uroniše u oblake.
– Avioni, avioni! – zacu se s njive necija vika.
Iako nisu znali ciji su avioni, djecake spopade neobicna zebnja i nemir. Gubeci dah,
požuriše u pravcu škole.
Odjednom, negdje u daljini, odjeknu potmula tutnjava od koje zadrhta zemlja. Jovance
se sjeti nedavnog susreta s Nikoletinom i nehotice izusti:
– Rat!
Pred školom je stajala uciteljica Lana isto tako uznemirena. Cas je razgledala nebo, a
cas osluškivala muklo grominjanje iz daljine.
– Šta je ono? – ispitivali su daci zbijajuci se oko nje.
– Ne znam, djeco.
Jutros, prvi put, uciteljica, evo, odgovara da nešto ne zna i to ucenike još više
uznemiri.
Nebo se ponovo ispuni hukom. Prolazili su novi avioni.
– Gospojice Lano, je li to rat?
– Ne znam, djeco.
Dok su se daci zbijali u gomile po dvorištu i uzbudeno cucorili, Lana je u svom stanu
nervozno okretala dugme na radio-aparatu i saginjala glavu da bolje cuje. Poslije kratkog
vremena, ona se pojavi medu djecom, tiha kao mjesecar, blijeda i bijelih usana.
– Djeco, poceo je rat! Jutros je Beograd bombardovan.
Svi se zbiše u gomilu pred njom, a ona ih još jednom sviju redom pogleda i ponovi im
još jednom, opširno i razgovijetno, kao da im objašnjava najnoviju lekciju iz istorije:
– Djeco, jutros je poceo rat. Nijemci su napali našu zemlju. Tukli su Beograd avionima.
Pokušala je najzad, tužno i s naporom, da se osmjehne na svoje zamukle ucenike.
– Daci, nema danas ništa od naše nedjeljne šetnje. Idite kucama i kažite da je rat
poceo.
II
Drumovi prepuni ljudi, kola i uskomešane stoke. Sve se to krece na zborna mjesta, u
vojsku, u rat.
Djecaci se jedva probijaju kroz taj krkljanac žureci u školu. Nad glavama im neprekidna
huka njemacke avijacije. Jednom se zaculo i ubrzano mitraljesko štektanje, ljutiti fijuk i zavijanje
rasturenih aviona lovaca, a onda je daleko na horizontu jedan avion strelovito pojurio
naniže ostavljajuci za sobom rep gusta dima
– Tuku se naši i njemacki avioni! – radosno su povikali djecaci istrcavajuci na bair
poviše druma.
– Sruši naš njemackoga! – poce da vice i poskakuje razdragani Stric.
Iza niza bregova, od rijeke Une, poce da odliježe težak tutanj i grmljavina kao da se
brda ruše.
– Ono topovi gruvaju! – s jezom promuca Doko Potrk.
Kad izbiše na zaravan pred školom, djecaci spaziše kako iza bregova, tamo negdje nad
Unom, rastu, klupcaju se i šire oblaci gusta dima. Izgledalo je kao da se sama zemlja provalila
45
pa izbacuje i riga crno oblacje.
– Gore naši rezervoari nafte i benzina! – muklo rece uciteljica stojeci uz ogradu
dvorišta.
– Jesu li to Nijemci zapalili? – šapatom upita Jovance zureci u zakovitlane dimove.
– Ne znam, djeco. Možda su ih naši vojnici bacili u vazduh da ne padnu u ruke
neprijatelju.
Jovancetu pode uz tijelo cudna, dotad nepoznata jeza, zapali mu citavo lice i šumno ga
ponese nekud naviše.
– Možda je s njima i naš Nikoletina! – pomisli sav ošamucen, u vatri uzbudenja. – Ne
da rezervoara Nijemcima u ruke!
Vec mu se cinilo da je i sam tamo, pod mocnim tumbasima dima i ognja, i da se, uz
tutanj i grmljavinu, nosi s Nijemcima zajedno s Nikoletimom, koji vitla i bije oko sebe svojim
ogromnim rucerdama.
Treperio je, teško disao i obeznanjeno gledao u daljinu, a kad je najzad došao k sebi i
vidio okolo dake, uciteljicu i školu, on ih sve zacudeno preletje pogledom kao da se pita:
– Šta cu ja ovdje?
Još se jednom obazreo oko sebe i odjednom osjetio da se više ne može vratiti u
školsku klupu, uzeti knjigu i mirno poceo s citanjem.
– Pa ja više nijesam dak, gotovo je! – prošaputa on kao da se budi iza sna.
Toga trenutka prestalo je ono pravo, bezbrižno djetinjstvo dackog harambaše
Jovanceta. Nastajalo je jedno drugo djetinjstvo, oprljeno mrazom rata, djecaštvo malog
buntovnika, nekadašnjeg vode odmetnika iz Prokina gaja.
III
Desetak dana poslije objave rata drumovima poceše da nailaze gomile razoružanih
vojnika. Prolazili su, potišteni, raspasani i obradatili, a na sva pitanja samo su beznadno
odmahivali rukama.
– Ne pitaj, izdaja na sve strane: kad pušku dobiješ, ne daju ti municije, gdje ima
municije, neko puške sakrio. Oficiri nareduju da se baca oružje, neko zaustavlja vozove i
okrece natrag od fronta, špijuni kidaju telefonske žice, šire lažne vijesti.
– Pa ko nas izdade, pobogu, braco? – pitali su ožalošceni ljudi.
– Ko? Kralj, vlada, gospoda. Sve pobjeglo avionima u inostranstvo. Uzeli zlato i
pobjegli.
– Pa šta cemo sad mi? – pitali su zabrinuti ljudi tužno gledajuci svoju razbijenu vojsku,
jedinu svoju zaštitu.
– Ni mi sami ne znamo.
Bilo je i drukcijih vojnika. Namrgodeni, pod oružjem, iz onih jedinica koje su se borile
protiv neprijatelja, oni su se sad probijali put svoga zavicaja riješeni da ne idu u ropstvo.
– Svrati, junace, pricaj kako je bilo – zvali bi seljaci obradovani što vide naoružana
borca. Vojnik je mrko pricao:
– Malo nas je bilo, ali smo se tukli sve dok nas brojna sila nije potisnula. Oficir nam se
od žalosti ubio.
– A kud ceš sad ti s tom puškom?
– To cemo još vidjeti – prijetio je vojnik. – Bice još dana za megdana.
Škola nije radila. Jovancetova družina, stara garda sva na okupu, sjedila je gdjegod
blizu druma i neveselo pratila pogledom grupice vojnika u prolazu. Kad bi naišao neki pod
oružjem, djecaci bi živnuli:
– Eno još jedinog s puškom!
– Još jedan junak! – dodavao je Jovance uvjeren da je taj s puškom zaista neki
nebojša. Pa bi se tom prilikom sjetio svog cukundjeda Jovanceta, neustrašivog hajduka, na
koga su morali vuci top, garav turski top, i on bi uzdahnuo:
– Ovako bi i on prolazio: opasan i s puškom o ramenu. Tih dana jednom je susreo i
svoju uciteljicu, blijedu i zabrinutu, i upitao je:
– Gospodice, zašto neki vojnici nose sa sobom puške? Lana se osmjehnu.
46
– Ti su riješili da se ne pokore neprijatelju. Dokle god bar jednog takvog vidiš, nismo
sasvim porobljeni, upamti to, djecace.
Kad je to ispricao Stricu, ovaj sasvim ozbiljno rece:
– Vidiš da smo i mi jesenas dobro radili: pobjegli smo u šumu, nismo htjeli da se
pokorimo sili i batinama.
– Bogami jesmo! – živnu Jovance. – Cak i naša mirna Lunja.
– Eh, opet žensko! – zlovoljno smrsi Stric. – Baš mi je ono za neki boj!
– A ko je ono jesenas jurišao na djed-Aleksine ljestve kad si ti bježao uz bukvu? –
opomene ga Jovance. – Lunja je bila hrabrija od polovine djecaka.
– Eh, ona, s onim velikim ocurdama! – sad vec blaže progunda Stric. – Uplašila bi
zmaja.
– Pa ipak je ti voliš – napasno zaškilji Jovance. Stric buknu kao vatra i razvika se:
– Ih, zar nju, Ciganku! Više volim i ovaj svoj mali prst, i onaj kamen, i drvo, i ono tamo
brdo nego nju! Dabogda crkla, kad se onako izbeci ocima, pa ne znaš kud bi pobjegao!
Stric je još dugo lupao nekom granom oko sebe, strugao opancima, ceškao se i
mrmljao:
– Ih, ona!
Kad su se vracali kuci, Jovance se odjednom pribi sasvim blizu svog druga i prošaputa:
– I naš ce Nikoletina doci s puškom.
– Otkud znaš?! – vrcnu se Stric kao da je nagazio na divlju macku.
– Znam. On mora tako doci.
Otkad je vidio prvog naoružanog vojnika, Jovance je neprestano zamišljao da se i
Nikoletina Bursac, ona otresita i krupna momcina, mora baš tako vratiti iz rata: naoružan, mrk
i odlucan. Kad bi se desilo drukcije, cinilo se djecaku, on bi odmah umro od tuge.
Zar Nikoletina bez oružja?! Ne, ne, to nikako ne može biti. Zar onaj njihov zaštitnik, pa
tako šugavo proci selom?!
– S puškom ce on doci! – tvrdoglavo je ponavljao djecak i uvece u krevetu, žmireci,
uporno se trudio da zamisli Nikoletinu pod puškom, uniformisana, kako prolazi drumom ispod
Prokina gaja.
IV
Jednog jutra dojuri Jovancetovoj kuci dugonogi Stric džilitajuci se uz put kao ždrijebe.
Rastjerao je kokoši po dvorištu, ritnuo se na krmacu i silom povukao Jovanceta u skrovit kut
iza štale.
– Ehej, donio je!
– Ko donio? Šta donio?
– Pa donio on! – viknuo je Stric.
– Koji on? Šta galamiš?
– Pa zna se koji. On, brate.
– Ništa ja tebe ne razumijem. Šta je donio?
– Pa zna se šta je.
– E baš si lud. Zna se ko je, zna se šta je! Govori jasnije. Ko je to došao i šta je to
donio?
– Pa jesam li ti vec kazao: došao naš Nikoletina i donio pušku! Razumiješ li sad?
– Pa tako reci, budalo! – poskoci Jovance. – Kad je došao? Jesi li baš ti pušku vidio?
– Jesam, vidio sam, i pušku i njega.
– Kako, kad? Hajde pricaj.
– Evo kako – povjerljivo poce Stric. – Ležim ja nocas na štali, kad li me iz sna prenu
lavež. Laje naš Zeljov, laje, pa odjednom prestade i poce da cici i da se oko nekog umiljava.
"Aha, to je neko koga naš Zeljov poznaje!", dosjetih se ja.
Cujem, izišao i moj stric, razgovara s nekim, pa se i ja dovucem do malih vratanaca i
virnem napolje. Pred avlijom stoji moj burazer Nikoletina u vojnickom odijelu, s puškom o ramenu.
Razgovara nešto sa stricom. Mjesecina kao dan, dobro ga vidim.
– Jesi li mu se javio? – upita Jovance.
47
– Nijesam smio od strica. On kaže da djeca ne treba da znaju ko je u selu donio pušku.
– Nijesmo mi više djeca. Mi smo vec djecaci – odgovori Jovance mršteci se ozbiljno kao
kakav odrasli. Stric malo pocuta pa opet živahnu:
– Šta misliš, šta ce Nikoletina raditi s onom puškom? Sigurno ce se sakriti negdje u
Gaju pa ce pucati, a?
– Nece, culo bi se.
– Pa šta ce mu onda puška? – cudio se Stric. Jovance ga samo kucnu u rame i ozbiljno
napomenu:
– Cuješ li, pravi se ti da ne znaš ni za kakvu pušku, dobro je tebi tvoj stric kazao.
Sjecaš li se kako su ono još poodavno žandari tri dana gonili vezanog onog momka ispod planine,
a sve zbog jednog revolvera.
– Ih, zar ti misliš da bih ja izdao našeg Nikoletinu? – bunio se dobrodušni Stric.
Dva dana kasnije Jovance i Lazar Macak dogovoriše se da odu do pecine i obidu
sklonjene stvari iz Mackove "radionice". Krenuli su još prije sunca i taman kad su zašli u Gaj,
iz dubine šume pred njih ispade Nikoletina.
– Šta je, kud se vi to skitate tako rano? – doceka ih on baš nimalo ljubazno.
Djecaci se u prvi mah zbuniše i zastadoše, a onda Jovance lukavo zaškilji i odvrati:
– Idemo da vidimo naš stari logor. A otkud ti ovdje?
– Šta je to vas briga – smrsi momcina i rogušeci se dodade: – Bolje bi vam bilo da se u
ovakva vremena ne skitate po šumi.
– A što ti onda tuda hodaš? – drsko doceka Macak izmicuci se malo podalje.
– Vidi ti Macka kako frkce! – podsmjehnu se Nikoletina.
– Pis, macane-kobacane!
Macak se poizmace još dalje, zakloni se za jedno drvo i naškilji otud samo jednim okom
na bivšeg vojnika.
– Ehej, šta si to skrio u šumi?
Nikoletina se skameni u mjestu i problijedi. Zurio je ukoceno u djecaka, pa istom zavrti
glavom.
– Znamo se mi dobro, mudra maco moja. A gdje si ti sakrio one alatke iz svoje
majstorske radionice?
Sad se Macak ušeprtlji i upilji u Nikoletinu kao macak u miša.
– Što, što, kakve alatke?! Ništa ja ni jesam sakrio.
– U redu, vjerujem ti – velikodušno odvali Nikoletina.
– Nijesam ni ja ništa krio; pa mirna Bosna. Ne boj se, ja te ne bih nikom izdao, pa da
ne znam šta nadem. Do videnja, djecaci.
Odmarširao je još uvijek vojnicki, iako se bio presvukao u civil. Jovance je s divljenjem
gledao za njim.
– Kad li cu ja postati ovakav delija?
– Hm, delija! – nepovjerljivo promrsi Macak – a otkud je on samo nanjuškao da sam ja
krio svoje alatke?
– A otkud ti znaš da je on sakrivao nešto?
– To sam ja onako, otprilike. Znam da sad vojnici povazdan kriju nešto. Kažu da ce
Nijemci oduzimati sve vojnicke stvari.
– Kao da Nidžo ima kakvih stvari? – uze da ispipava Jovance.
– Šta ja znam ima li – progunda Macak. – Hajdemo. Produžiše kroz šumu. Jovance je u
sebi šaputao:
– Sigurno je dolazio tako rano da sakrije pušku. Našao je neku šuplju bukvu, rupu pod
kamenom ili... Djecak odjednom protrnu.
– A da nije slucajno napipao našu pecinu? Uh, ala bi to bilo...
V
Državnom cestom podno same planine protutnjali su njemacki tenkovi i tako konacno
svakom, glasno i vidljivo, objavili da je zemlja porobljena.
Toga istog dana Jovance i Stric bili su zajedno kod ovaca. Sjedili su na padini gola
48
brdašca i necim se igrali, kad se u daljini, otud od planine, zacu neobicno zvrjanje.
– Avioni! – povika Stric pa skoci na noge i uze pogledom pretraživati nebo. Na bijelom
plavetnilu nije se ukazivala nikakva mrlja iako se huka brojnih motora sve više bližila.
– Ehej, Nikoletina, vidiš li ti avione? – zovnu Jovance krupnog momka, koji je
popravljao neku ogradu u zaravni podno brežuljka.
Nikoletina je i sam pažljivo osluškivao, pa odmahnu glavom.
– Nijesu to avioni. To su tenkovi, prolaze cestom.
Momcina ostavi posao i zajedno s djecacima pope se na zaobljen vrh brežuljka i
zagleda se u daljinu. Na bjelicastoj tankoj traci ceste, u polju pod planinom, jedva su se
nazirale crne bube kako mile jedna za drugom.
– Eno ih, ono su tenkovi!
– I tamo se sad voze Nijemci? – priupita Jovance.
– Nijemci, Nijemci – sumorno potvrdi Nikoletina. – Pogledajte samo kako se mirno
šetaju kao da je ovo njihova rodena zemlja. Ej prokleta izdajo! Ej puste sramote za svakog od
nas! Porobiše nas, evo, gotovo bez jednog metka.
Momak neveselo pogleda u djecake i huknu:
– Eh vas dvojica, najbolje bi bilo da uzmete te svoje cobanske štapove pa da me
prebijete kao macku!
– A zbog cega to? – zinuše djecaci.
– Zato što sam pustio da nas tudin gazi, što sam, eto, i od vas dvojice robove nacinio.
Gledajte samo kako slobodno stružu cestom. Sutra se tako mogu meni i na glavu popeti, a ja
sve to mirno podnositi, ni prstom necu maknuti.
Jovance se sjeti Nikoline puške i zanijeka glavom:
– Ne, neceš ti to podnositi.
Momcina se prenu i zacudeno pogleda djecaka.
– Kako da necu?! Gutacu kao krava i puštacu da rade sa mnom što god oni hoce.
– Neceš puštati! – uporno nastavi djecak.
– Hocu! – tvrdoglavo potvrdi Nikoletina. – Kad smo mi pobacali oružje iz ruku i
neprijatelju otvorili put u zemlju, možemo onda pustiti da nam svaka švapska šuša sjedne za
vrat.
– Ti nijesi bacio pušku! – sad vec nešto veselije namignu djecak.
– Znam, to se vidi po tebi.
Nikoletina odlucno zakopca svoj civilni kaput i progunda:
– Pa dabome! Ja da im bacim pušku kao neka strina, to nece od mene docekati.
Jovance krišom namigne na Strica, što je imalo da znaci:
– Istinu si kazao, donio je pušku.
Dva-tri dana kasnije na seoskoj krcmi osvanu strašan oglas potpisan od njemackih
vlasti:
... "Poziva se sve stanovništvo da u roku od osam dana preda oružje. Kod koga se
poslije toga roka nade kakvo oružje bice strijeljan."
Jovance, Macak i Stric vec su po nekoliko puta nepismenim seljacima procitali taj oglas,
kad odnekle ispade Nikoletina Bursac. On poviri u njemacki plakat, uze nešto da mrmlja, a
onda pljunu.
– Šteta, ovo ne znam procitati.
– Znam ja! – doceka Stric kao iz puške. Nikoletina ga cvrsto pograbi za ruku i gluvo
rece:
– Ne znaš ni ti. Ni Macak ne zna, ni Jovance. Je li de, Jovance?
Jovance se postidi što je maloprije pred seljacima citao njemacku naredbu, pa
odgovori:
– Znao sam, ali sad sam zaboravio.
Nikoletina ga znacajno pogleda.
– Vidi se, momce, da si kod naše Lane školu ucio. Koga je god ona slova ucila, taj ne
zna ovo procitati.
Još jednom je pogledao djecake i odmarširao niz put stabilan, težak i samouvjeren.
Jovance je netremice gledao za njim, a onda rece svom društvu:
– Lazare, Strice, hajdemo gore pod naš Gaj. Tamo još nijesu izlijepljeni niciji oglasi.
Trojica djecaka krenuše uz put, mrki, ozbiljni i cutljivi. Licili su na djecu porobljena, a
49
nepokorena naroda.
VI
Okupatorska vlast, Nijemci i Talijani, nisu znali za šalu. Od porobljenog naroda
oduzimali su sve oružje, pa makar to bila i stara puška kremenjaca, neka dotrajala kubura ili
pokvarena revolvercina. Kad bi negdje pronašli sakriveno oružje, strijeljali bi domacina kuce,
pa makar on bio i starac stogodišnjak.
Tudinski osvajac brzo je našao i svoje pokorne i vjerne sluge, dao im oružje i vlast i
pustio ih da žare i pale po svojoj rodenoj zemlji.
Jedna od najkrvavijih organizacija domacih izdajnika bile su takozvane "ustaše", gomile
nasilnika i palikuca, odgajane i naoružane od strane njemackih i talijanskih fašista. Oni su bili
desna ruka okupatora. Umjesto njega i za njegov racun oduzimali su oružje, vojnicku spremu,
žito, stoku, premlacivali i mucili ljude, palili kuce. Preko njih je osvajac htio da porobljeni
narod natjera u strah i pokornost.
Prva grupa ustaša dojurila je u selo Lipovo iznenada. Presreli su uz put nekoliko
iznenadenih seljaka, poskidali s njih vojnicke cokule i košulje, ispreturali nekoliko kuca, a
dvojicu momaka otjerali u varoški zatvor pod sumnjom da kriju oružje.
Goneci pred sobom pohvatane momke, ustaše naidoše baš ispod onog brdeljka na
kome su Jovance i Stric cuvali ovce. Videci naoružane ljude, djecaci se pritajiše iza jednog
trna, pa cim ovi zadoše za okuku, oni jurnuše prijekim putem prema Nikolinoj kuci.
– Nidžo, evo nekih ljudi s puškama, gone pred sobom Dmitra i Vasu.
Nikoletina ostavi motiku kojom je nešto u bašti kopao i brzo preskoci ogradu.
– Gdje su? Kud idu?
– Evo ih uz put. Idu tvojoj kuci.
Nikoletina se obazre lijevo-desno i povuce djecake u gustu šikaru poviše bašte.
– Ovamo, brzo!
Poslije pet minuta stigoše ustaše. Preturali su po Nikolinoj kuci, vikali na njegovu mater
i sestru, tražili pušku i pitali za Nikoletinu. Najzad odoše prijeteci:
– Cekaj ti, stara, pašce on u naše šake!
Kad vec ustaše zamakoše niz put, Nikoletina dugo i pažljivo pogleda oba djecaka.
– Cujte, pa ja ostadoh zdrav i citav zahvaljujuci samo vama dvojici.
Djecaci su u neprilici cutali, iako im je na licu blistalo dotad nepoznato zadovoljstvo.
– Ej, cujete li, pa vi ste meni danas glavu spasili! Stric na to samo progunda kao da se
brani:
– To je ispalo sasvim slucajno. Nijesmo ni znali da ti glavu spašavamo.
– Eh, kako nijesi znao! – pobuni se Jovance. – Ta vidio si da gone vezane ljude.
Nikoletina se nešto zamisli, poceša zatiljak i pažljivo pogleda djecake.
– Zbilja, momcici moji, kako bi bilo da vi pripazite kad ce u selo naici ustaše ili ovi novi
žandari, oružnici, pa da javite narodu? Ljudi su zauzeti poljskim poslom, pa nemaju kad paziti,
a vi...
– Dobro bi to bilo – odmah se složi Jovance. – Mi smo povazdan po brdima kod ovaca,
kod goveda, vidimo nadaleko ko dolazi, ko odlazi...
– Pa deder, Jovance, junace, prihvati se toga posla – nastavi Nikoletina. – Ti si prošle
jeseni citavu družinu imao, logor ste napravili, Paprici prkosili. Hajde, pokažite se i sada, kad
je tudin zemlju poklopio, kad glave ljudima skida. Necete se valjda danas uplašiti?
– Necemo! – doceka djecak ozbiljno i odlucno, vec unaprijed zagrijan važnim i opasnim
poslom koji ga ceka. – Još sutra cemo iskupiti citavu družinu.
– Ihaj, opet cemo u našu cetu! – povika Stric.
– Opet u cetu, opet – poveseli se Jovance i skoci na noge. – Ustaj, idemo tražiti Macka!
VII
50
"Stara garda" Jovancetove družine sjedila je na okupu u hladovini pod samim Prokinim
gajem. Stigla je cak i Lunja, iako se Stric i ovoga puta bunio:
– Šta ona ima da se miješa u vojne stvari? Tu dolaze ustaše s puškama, žandari, a
ona... precrknuce od straha dok ih samo vidi.
– Možda baš i nece – pecnu ga Jovance. – Ostani samo ti pored nje kad zagusti pa se
ona nicega nece bojati.
– A ko bi onda bježao? – dobaci Doko Potrk.
Na Jovancetov poziv, družina se sastala da postavi i rasporedi straže, koje ce paziti na
dolazak ustaša i obavještavati selo o njihovom približavanju.
Ustaše su obicno nailazile glavnim drumom od varoši, pa bi kasnije, kod raskršca,
okrenule jednim od sporednih puteva koji su vodili u pojedine zaseoke raštrkanog Lipova. Ako
ih je bilo više, nekad bi se na raskršcu i podijelili, pa jedni udarili na jedan kraj sela, a drugi u
nekom drugom pravcu.
Prvi je zadatak, dakle, bio opaziti ih kad se pojave od varoši i odmah obavještavati
citavo selo. Bježace onda i sklanjati se svak, jer se ne zna na koji ce kraj od raskršca
okrenuti.
– Najvažniju osmatracnicu valja postaviti na brijegu Lisini – predlagao je Jovance. –
Odatle se dobro vidi drum od varoši, koji savija oko brijega i penje se iz nizine prema našem
selu.
– Ih, cim ih ugledamo, mi cemo strcati u selo i dici uzbunu, a dok oni stignu uz onu
veliku okuku, svak ce se vec skloniti – povika Stric. – Ja ih samo odozgo izbrojim i dojurim?
"Evo ih cetvorica!"
– A kad pola sata iza one cetvorice naide još deset, šta cemo onda? Ko ce nas onda
obavijestiti? – upita Jovance. – Tako se prekjuce desilo u Kozijem dolu.
– Hm, pa ovaj... šta ja znam – zbuni se Stric.
– Treba imati dva stražara – upade u rijec Nik Culibrk.
– Tako je – potvrdi Jovance. – Na Lisini uvijek moraju stražariti po dvojica, pa cim se
ustaše pojave, nek najprije na vrhu brijega zapale vatru i tako selu dadu znak da se opasnost
približuje.
– To ce bar lako biti! – kliknu Doko Potrk. – Lisina je puna paprati (bujadi). Ima je
isuviše, i trule, i sirove, pa kad se sve to izmiješa, dici ce se dim do neba, vidjece se iz pet
sela.
– A kad zapale vatru, šta ce onda raditi? – pripita Lazar Macak.
– Nek stražare i dalje, pa naide li još koja grupa ustaša, nek zapale još jednu vatru.
Tako ce se znati da dolazi nova opasnost – tumacio je Jovance. – Pojavi li se pak neka poveca
grupa, jedno sedam-osam, nek jedan od njih odmah trci u prvi zaselak i nek javi narodu.
– A šta ce raditi ostali djecaci? – upita Vanjka Široki.
– Dvojica ce stražariti na Golom brdu na suprotnom kraju sela, cim spaze dim na Lisini,
nek odmah pale vatru kod sebe na brdu. Tako ce biti obaviješteni i oni koji od svojih kuca ne
vide onaj dim sa Lisine.
– Dobro, a šta ce raditi ono troje preostalih iz diružine – javi se Stric.
– Oni nek paze na raskršce i neka gledaju u koji ce zaselak ustaše krenuti, pa nek trce
da jave ljudima. Za taj posao uzecemo trojicu najbržih.
– Mene prvog! – povika Potrk.
– I Strica, on je dugonog! – doceka Macak.
– Nek Nik Culibrk bude treci! – doceka Vanjka. – On je izdržljiv u svemu pa i u trcanju.
– Dobro ste izabrali – složi se Jovance. – Trkaci ce, dakle, biti Potrk, Stric i Nik Culibrk.
– A ko ce na Lisinu, na najopasnije mjesto? – zaškilji Macak.
Svi se, kao po komandi, okrenuše prema Jovancetu. On se samo nasmiješi.
– Dobro, idem ja. Baš se tome veselim.
– I ja cu tamo – javi se Lunja.
– Pazi je! A što baš ti? – ote se Stricu.
– Volim da ložim vatru – mirno odgovori djevojcica. – Umijem brzo da potpalim i sirovo
drvo.
– E, to je vec nešto! – doceka Macak s odobravanjem.
– Nek pode ona s Jovancetom.
– A na Golo brdo? – kiselo upita Stric neljubazno mjereci Lunju.
51
– Ko bi drugi nego Macak, majstor za vatre, dimove i za sve ostale mudrolije – povika
Jovance. – Nek mu Vanjka dovlaci drva, paprat i travuljinu, a on samo nek ceka znak s Lisine,
od mene, pa nek pali. Ko ne vidi moj dim, sigurno ce spaziti njegov.
– A šta cemo ja i Žuja? – Odjednom se iz prikrajka javi Nikolica. – Mi cemo, valjda,
ložiti vatru za moju pokojnu babu.
– Ehe, pa ja umalo ne zaboravih! – viknu Jovance. – I ti ceš cekati više raskršca, pa
cim vidiš kud ustaše krecu, odmah trci u školu i javljaj uciteljici. Ona je baš tebe za ovo
zamolila.
– A, zar ona zna za ovaj naš dogovor? – zacudi se Macak.
– Pa ona i Nikoletina nacinili su citav ovaj plan i meni ga sinoc ispricali – priznade
Jovance. – Zato smo se ovako iznenada i sastali.
– I baš je rekla ko ce gdje stražariti i ko ce s kim ici? – nepovjerljivo upita Stric.
– Ne, to je ostavila da se mi sami dogovorimo – rece Jovance. – Preporucila je samo da
Lunju ne šaljemo zajedno sa Stricem, jer joj se on uvijek ruga i kinji je.
Lunja samo pocrvenje i tužno obori oci, a Stric se nakostriješi i svadalacki se otrese:
– Ih, baš mi je milo što cu biti daleko od nje. Nek me i ustaše ukebaju, samo nek
nijesam s njom.
Lunja šmrcnu gotova da zaplace, a onda naglo zagladi kosu i u ocima joj sinu
povrijeden ponos. Šta se ovo dogada sa svijetom ili možda sa mnom?
– Ja sam došla ovamo samo zato što me je pozvao Jovance, pa cu s njim i poci na
Lisinu. Moji kod kuce ne bi me ni pustili bez njega.
– Ih, ih, kako laže! – progunda Stric.
Praveci se da ga ne cuje, Lunja prkosno nastavi:
– Moji vele da se curice ne smiju družiti sa štokakvim budalama.
Svi prasnuše u smijeh. Stric ljutito zabaci šešir i osvetoljubivo zavreca:
– Ih, što sam se juce kod Marice najeo jabuka! Jednu mi je dala iz njedara ev' ovoliku,
miriše k'o dul. Cuvacu je sto godina i svaki dan poljubiti.
Lunja se trže i skameni se, hladna i nepristupacna. Samo kratka varnica, koja joj sinu u
ocima, rjecito je govorila da bi tog istog trena najradije srucila stotinu gromova na tu svoju
debeljušnu plavu drugaricu Maricu, koja tako izazivacki i bezobrazno dijeli svoje šugave kisele
jabuke.
VIII
Poljar Lijan geguckao je kroz jedan šumarak nasuprot Golog brda i pricao sam sa
sobom, jer mu se nije razgovaralo s njegovom praznom flašom. Da je bila puna, hajde de, još
bi se od nje moglo i cuti nešto pametno, a ovako – virneš unutra kao u neki prazan zeleni
bunar, a odozdo kao da neko šapne:
– Hu, nema ništa, natrag veselje!
– Pa dabome da nema. A kad je u tebi nešto i bilo, glupa zelena boco! – gunda starac i
kroz rijetko hrašce zuri u okolna brda. Da mu je bar pri ruci neki djecak pa da ga cica pojuri
štapom zbog neke preklanjske krivice.
Odjednom cici stadoše noge, stadoše oci, stade, naravno, i citav on zajedno s bocom i
novim štapom.
– Šta je sad ono?!
Uz golo brdo miljela je neka mrka gromada, nešto kao džinovska kornjaca, kao plast
suve paprati, kao neki taman cubast žbun.
– Gledaj, pa šta je ovo danas? – žmirnu starac. – Nijesam gucnuo ni kap rakaje, a vec
po bregovima skitaju nekakve davolje kornjace, žbunje prohodalo, cuda se dešavaju.
Zatvarao je oci, otvarao ih i zurio u padinu, a ona cudnovata gromada i dalje se uporno
pela uz brdo i najzad išcezla na zaravnjenom poljanku na samom vrhu.
– Možda je to onaj njemacki tenk o kome se toliko prica – umovao je starac. – Jeste,
ali se tenk nadaleko cuje kako rže i brekce, a ovo – ovo cuti kao moja prazna boca, prokleta
bila.
Zija poljar za išcezlim cudovištem i domišlja se.
52
– A da to nije kakvo maslo ovih naših djecaka? U svašta se danas djecaci upuštaju.
Prišunjacu se da izbliže virnem.
I dok je poljar prilazio podnožju brda i spremao se za dugo i naporno penjanje na vrh
Golog brda, na sredinu ciste zaravni vec je pristizao golem plast suve paprati. Taj neobicni
plast imao je na prednjoj strani manji otvor iz koga su svjetlucale nekakve živahne oci.
Lazar Macak stajao je na cistini i upitao sasvim mirno:
– Stiže li najzad?
– Stigoh! – umorno dahnu plast.
– Pa ti vuceš na sebi citav brijeg – zacudi se Macak.
– Bogme pravi brijeg! – potvrdi glas iz onog otvora na plastu. – Hoce li dosta biti?
– Cak i previše.
Odjednom se plast nagnu i buc! – prevali se na bok. Odozdo mu se ukazaše noge,
prave noge u opancima od prijesne govede kože. Te se noge malo gicnuše, malo ritnuše,
malo zagrabiše po zemlji i za tren oka iz plasta se izvuce citav citavcat djecak – Vanjka Široki.
– U-uh, što je vrucina! Vidi li se kakav dim na Lisini?
– Nema ga još. Citavo jutro pazim, ali... Cek, cek, šta je ono, pogledaj!
Vanjka se i sam netremice zagleda u daljinu. Nad golom kapom Lisine poce da se diže
nešto kao proziran tanjušan stub lake magle.
– Je li ono dim? Nije! – uze da se koleba uzbudeni Macak. – Vanjka, šta se tebi cini?
– Ne znam. Tanko je mnogo, jedva se vidi.
– A ono sad? Pazi, pazi!
Nad Lisinom poce da se diže jasno uocljiv taman stub dima i u visoko poce da se
razrasta u široku perjanicu.
– Eno ga, Jovance daje znak! Pali, Vanjka!
Sudarajuci se, djecaci se uzvrtješe oko paprati. Vanjka htjede da gomilu potpali odmak
sa strane, ali ga Macak zaustavi.
– Ne, ne, podvuci se do sredine. Plast je iznutra šupalj pa ce se dim sav tamo skupljati
i poci kroz otvor uvis.
Vanjka oznojen odiže jedan kraj plasta, izvuce se napolje i pljesnu rukama.
– Gotovo, planulo je!
Ubrzo na gornji otvor gomile, kroz koja je Vanjka virio dok je nosao plast, poce da kulja
vrlo gust siv dim i valjajuci se u klupcima pode uvis. Djecaci zagrajaše:
– Ihaj, ala je crn, vidjece ga citavo selo!
– Oho, Jovance, vidiš li nas?! – razdragano povika Macak, iako je znao da ga drug,
onako udaljen, nece cuti.
Dim je sve više rastao u visinu i dizao se nad Golim brdom kao mocan crn stub koji
nadaleko i naširoko javlja ljudima da se selu primice strašna opasnost.
Kad je vec plast poceo da se ruši isprebijan plamenom, Vanjka nakupi sa strane citavu
hrpu vlažne paprati i baci je u vatru. Sad poce da se valja narocito gust i mrk dim, ali ne pode
uvis, jer ga poduhvati neki povjetarac i ponese nisko po samoj zaravni.
– Eto ti, ode nam dim pješke po zemlji! – povika Vanjka. – Pazi ga samo kako se vuce.
Odjednom se djecak presijece u rijeci. Iz dimnog oblaka, odnekle s kraja poljane, zacu
se nekakvo kijanje i kašljanje, koje je licilo na zimsko hripanje neke sipljive kobile.
– Ej, cuješ li ti ono?! – prestrašeno dipi Macak.
– Ehej vi tamo, dižite uvis ovu dimcinu! – zakreketa nekakva ljutita staracka glasina.
Još se djecaci i ne snadoše od cuda kad iz dimne zavjese ispade poljar, pocrvenio,
suznih ocaju i razvika se:
– Aha, tako vi, palikuce jedne, hocete da me udavite! Ehe, nema ništa od toga vašeg
posla. Vec sam ja spavao na štali koja se obnoc zapalila, pa sam živ izmakao. Naletio sam
samo u mraku na pcelinjak pa sam bio malo izbocan.
– Oho, evo našeg Lijana! – povikaše djecaci i potrcaše mu u susret.
Poljar zastade s uzdignutim štapom i u cudu se izbeci u Macka i Vanjku.
– Šta je to, trcite mi u susret raširenih ruku? Ne bojite se poljara?
– Ne bojimo se, strice Lijane!
Sad se poljar još više zgranu:
– Strice! Zovete me stricom, ništa se ne bojite, šta je ovo danas? Otkad poljari po
svijetu hodaju, ovo se nije desilo.
53
– Uciteljica Lana rekla nam je neki dan da si ti dobar covjek i pravo veliko dijete. Poljar
veselo graknu:
– Aha, jeste li culi! Pa da, dobar covjek. Vidiš ti kako vi imate pametnu uciteljicu.
Malo se zamislio pa onda tužno zaklima glavom.
– I veliko dijete? Pa da, tako je. Ja sam zaista siroto veliko dijete, bez oca i matere, bez
djeda i babe. Dobri moj deka, kako me je samo cupkao na koljenu i tepao mi:
– "Jare moje malo, jarence!"
– A šta ti je bilo s djedom? – upita osjecajni Vanjka.
– Eh, šta! Pogibe nedavno, prije pedeset godina, kad su se ono kmetovi pobunili protiv
begova. Ubiše ga iz kubure, a ja, evo, ostadoh siroce. Jadni djed!
Poljar ubrisa istinsku suzu, a onda se malo pribra i upitno pogleda djecake.
– A kako bi ipak bilo da ja vas malo istucem, ta zašto sam poljar? Dobro znate da se ne
smiju ložiti tolike vatretine, zapalicete necije sijeno. Ja cuvam seosku ljetinu.
– A mi cuvamo selo od ustaša – doceka Macak – zato smo i naložali ovu vatru.
Kad je zacudeni poljar cuo o cemu se radi, on se naduri.
– A kako vi to sve – bez mene? Ja sam pozvan da cuvam selo i seosko dobro pa ma
kakve štetocine bile u pitanju. Odmah da me primite u svoje dobrovoljce. Gdje li je samo taj
vaš komandant Jovance.
– Vidiš li onaj dim na Lisini, tamo je – pokaza mu Lazar Macak.
– To je, bogme, podaleko – zakljuci starac. – Bolje ce biti da ja najprije malcice
odspavam uz onaj trn tamo nakraj zaravni.
Koliko je poljar spavao, to ne zna ni on sam. Prenu ga tek prasak puške iz doline.
Zadihani djecaci Macak i Vanja trcali su prema njemu i vikali:
– Strice Lijane, strice Lijane, puca se na raskršcu! Tamo su naši!
IX
Cetvorica ustaša, uniformisani i naoružani, stigoše na raskršce i poslije kratka
dogovora, dvojica okrenuše prema školi, a dvojica se uputiše desno, prema zaseoku
Nikoletine Bursaca.
Mali osmatraci, Stric, Nikola i Nik Culibrk, cisto nisu disali od velikog uzbudenja. Cinilo
im se da od citavog šumarka u kom se kriju najviše strši baš onaj žbun iza koga oni sjede.
Cak i breza desno od njih nece da miruje, nego pakosno šuška i treperi kao da zove:
– Ej, vi s raskršca, pogledajte ovamo!
Nik Culibrk zabrinuto pogleda svoje drugove i šapnu:
– Strice, ja i Nikolica idemo da javimo uciteljici, a ti trci do Nikoletine.
Nik, sasvim pognut, krenu najbližim precacem prema školi. Za njim, nešto manje
pognut, požuri Nikolica, a za Nikolicom potrca i kuja, bezbrižna kao i uvijek po danu.
– E, sad je red na mene! – uzbudeno prošapta Stric i natuce šešir na glavu. – Deder,
noge junacke, pokažite se!
Potrcao je ukoso preko šumaraka i tek što je dospio u rijetku nisku šikaru na drugom
kraju, kad s druma grunu oštar glas:
– Stoj!
Iznenadan povik cisto mu pokosi noge, ali ga u isto vrijeme strah tako udari u leda da
je skoknuo naprijed poput zeca.
– Stoj, stoj! – prasnuše za njim još dva povika, ali je djecak poput vihora šibao kroz
nisko šikarje.
– Spazili su me! – sinu mu kroz glavu dok je naslijepo, iz pune snage, lomio kroz mlad
cestar, a onda odjednom citav kraj oko njega tresnu se i zagluši ga snažnim pucnjem.
– Tras!
Još nije dospio ni da shvati šta se to dogada, kad ponovo dvaput grmnu:
– Tras! Tras!
– Pucaju! – dosjeti se Stric pun strave. – Brže, brže, drage noge moje!
– Bziin! Bzin! – prosiktaše nisko nad njim nevidljiva zrna, sustigoše ih dva nova pucnja,
54
a kad Stric stiže vec nadomak jedne udoline, nenadan udarac zbaci mu šešir s glave i on se
pruži koliko je dug po nekoj gustoj paprati.
Pucnjava naglo prestade. Ustaše su, valjda, mislile da su ga pogodile, pa ili su
produžile put ili...
– Ili sad idu ovamo da vide koga su ulovili! – dosjeti se Stric pa hitro spuznu u onu
dolju za svojim šeširom, pograbi ga i nastavi da trci jednom uskom obraslom jarugom dobro
zaklonjen šibljem od pogleda svojih progonilaca s druma.
Upao je tako u jedan ljeskar vezan s Prokinim gajem i – tup! naletio na samog
Nikoletinu Bursaca.
– Ehej, ti ne gledaš kud trciš! – viknu momcina.
– Ni ovi iza mene ne gledaju kud pucaju! – trže se djecak.
– Kako ne gledaju, jadna ti majka, a šta ti je ovo na šeširu?
Stric skide šešir i u cudu se zagleda u dvije rupe koje su se odnekud otvorile na njemu.
– Pazi šta je ovo?
– Prosvirale ti ga ustaše! – odbrunda Nikoletina. – Bogami je ovaj dobro gadao.
Stric klecnu od zaprepašcenja.
– Pa ovo su mene dva zrna pogodila. Gledaj, evo jedne, evo druge rupe.
– He-he, mnogo si mi bistar – nasmija se Nikoletina. – Sve je to od jedne kugle: ovdje
je ušla, a ovdje izišla.
– Ustaše idu u tvoj zaselak, to sam pošao da ti kažem – tek se sad sjeti djecak, ali
Nikoletina sasvim mirno odgovori:
– Vec sam ja vidio dim s Lisine i Golog brda i za svaki slucaj podbrusio od kuce, pa kud
oni išli da išli. Ipak ti hvala što si se potrudio.
– I toliku vatru pojeo – dodade Stric i, gledajuci rupe na svom šeširu, zamišljeno
progunda. – Ovdje ušla, ovdje izišla, pazi ti nje. Dobro je što mi je šešir visok, pa mu je gornji
dio bio prazan, inace – ode glava.
Ustaše i toga dana ostaše kratkih rukava. Tražili su po selu bivše vojnike, medu njima i
Nikoletinu, tražili su uciteljicu Lanu, ali nikom ni leda ne vidješe, sve se bijaše posakrivalo.
– Napipacemo mi vec te bjegunce, te vaše vukove i lisice! – zaprijetiše ustaše knezu
Valjušku. – Ili ce ovo selo predati sve sakriveno oružje ili cemo mi s vojskom doci da ga od
vrha do dna ispreturamo i pretvorimo u prah i pepeo.
X
Ustaška pucnjava uzbunila je citavo selo. Ubrzo se saznalo da su to gadali i progonili
Strica, ali gotovo niko nije znao šta je s njim bilo: jesu li ga ranili, ubili ili uhvatili. Da idu
Stricevoj kuci i da se propitaju, to se za dana niko nije usudivao, moglo bi se lako naletjeti na
ustaše.
Vec pred samu noc Jovance i Lunja stigoše s Lisine u selo i saznadoše za strašnu vijest:
nestalo je Strica! Pucali su za njim, gonili ga i – dalje mu se gubio svaki trag.
"Izgubljeni" Stric u to isto vrijeme baš je stražario sakriven za jednim žbunom uza
samo raskršce i ocekivao Jovancetov povratak. Vec unaprijed se sladio svojom pricom o pucnjavi,
trci i o svom izrešetanom šeširu.
– Ih, a ja se samo okrenem i jezik im isplazim, a oni iz pušaka – pras, pras! – pa kroz
moj šešir.
Drumom se zacu razgovor i prije nego se Stric i odlucio da proviri, na raskršce stigoše
Jovance, Lunja i Nik Culibrk.
– Eno tamo smo bili sakriveni – pokazivao je Nik na šumarak u strmini poviše raskršca.
– Onda smo najprije pošli ja i Nikolica i kad smo vec malo odmakli, zacusmo ustašku viku i
pucnjavu. Najprije smo pomislili da su to nas opazili.
– Ih, vas! – progunda Stric prisluškujuci iza žbuna. – Ne puca se tako lako za svakim.
– Zastanem, oslušnem bolje – nastavljao je Nik – i cujem jasno da to puca ona patrola
koja je okrenula u Nikolin zaselak. Pogibe naš Stric, pomislim u sebi.
– Pa dabome da pogibe! – mrmljao je Stric u svom zelenom skloništu. – Ne puca se
džabe iz vojnickih pušaka.
55
– A zar se još uvijek ne zna šta je s njim bilo? – zabrinuto upita Jovance.
– Kako ce znati kad smo tek sad izišli iz šume. Ustaše su sve do prije jedan sat vršljale
po selu.
– Pa da sad podemo gore u šumarak – predloži potištena Lunja. – Možda on, siromah,
leži negdje gore ranjen, a mi tu pricamo.
– Pa dabome da leži – naduveno promrmlja Stric i vec je zamišljao sebe kako, teško
ranjen, poput starinskog junaka leži pod jelom zelenom, a Lunja se naginje nad njegovo lice i
tiho pita:
– Hoceš li mi rane preboljeti?
Na raskršcu poce zabrinuto savjetovanje. Suznih ociju Lunja je požurivala svoje
drugove:
– Idemo, Jovance, idemo Nik, možda je naš dobri djecak vec odavno mrtav.
– Ih, dobri djecak! Kasno si se toga sjetila! – uvrijedeno i ožalošceno prošaputa Stric. –
Pa dabome da je mrtav.
Jasno je vidio sebe mrtvog na nekoj zelenoj poljani, a Lunja se nagnula nad njim pa
samo gorko suze roni, jer zna da se Stric više nikad nece dici ni progovoriti.
– Pa dabome da nece, nego ce ležati mrtav pa makar ti sto godina nad njim sjedila! –
poce da šmrkuce Stric i teške ga suze obliše od puste žalosti nad mrtvim sobom.
Plakao je sve neutješnije, poce najzad glasno i da jeca tako da se i ono troje s raskršca
prenuše i oslušnuše.
– Neko place! – šapatom rece Lunja. – Eno, iza onog žbuna.
– Da pogledamo – rece Jovance nešto uzbudenim glasom i odlucno zakoraci put
zelenog gustiša, a za njim u skoku Nik i Lunja.
Videci da je otkriven, Stric leže u travuljinu licem okrenut zemlji i umiri se.
– Eto ti baš, nek vide da sam mrtav! Jovance poviri iza žbuna, stuknu i prošaputa:
– Pst, evo nekog, leži!... Pazi, pa ovo je Stric. I Nik poviri i rece, takoder šapatom:
– Pa da, to je njegov šešir. On je.
Lunja se prva osmjeli, zakoraci iza žbuna i prodrma Strica za rame.
– Ej, Strice!
– Je li živ? – plašljivo upita Jovance.
– Ne znam, ne mice se – zabrinuto rece djevojcica.
– Ta vidiš li da sam mrtav, 'budalo! – u sebi, ljuteci se, rece Stric.
– Strice, ej Strice! – zvala je Lunja drmajuci ga. Od njezina drmusanja neka kopriva
stade da žari Stricevo uvo, ali je on samo stiskao zube i junacki trpio, a u sebi psovao:
– Davo je pojeo, trese me kao da sam vreca, a ne pokojnik! U-uh, kako pece, kao živa
vatra.
Pride i Jovance, uze Strica za ruku i neodlucno rece:
– Kanda je živ. Još je vruc.
Nekakav mrav, mileci kroz travu, bio je stigao do sama Striceva nosa i poceo da ga
škaklja po nozdrvi. Djecak je neko vrijeme junacki podnosio i tu napast i trudio se da ne diše,
ali ne izdrža dugo. Povuce duboko vazduh, a s njim i mrava u nos i dvaput gromko kihnu:
– Achi! Achi!
– Živ! Živ! – povikaše i Lunja i Jovance pa na silu prevrnuše Strica na leda, iako se on,
kradom i cutke, trudio da ostane potrbuške prikovan za zemlju.
– Evo ga, mrda nosom! I gleda, gleda! – veselo viknu Lunja.
Stric još jednom kihnu i, videci da je sad konacno propao kao "mrtvac", zaškiljii na
jedno oko i jeknu:
– Joooj, što me mucite!
Lunja brzo sjede u travu, spretno namjesti njegovu glavu u svoje krilo, pomilova ga po
licu i bolecivo upita:
– Striko, Stricicu, šta te boli? Jesi li ranjen?
– Oho-ho-jooj! – ote se Stricu nešto izmedu pokušaja da zapjeva i da zaplace u isti
mah. Ležeci na Lunjinu krilu, milovan njezinom rucicom, on se od srece poceo tako topiti da
mu se cinilo ranjen je iz cetrdeset pušaka i evo mu istece sva krv. Zažmuri od blaženstva,
uzdahnu i – sasvim se rasplinu, pretvori se u razliveno sjajno jezerce po kome trepti još
sjajniji zracak, možda od sunca ili on Lunjina pogleda.
– Ranjen je, ranjen! Daj ga ovamo da mu pogledamo ranu! – zabrza Jovance, uplašen i
56
zbunjen, i prihvati djecaka za ramena, ali se Stric ljutito otrese:
– Ostavi me na miru. Ovako mi je sasvim dobro.
Lunja se na to samo trže, pažljivije zagleda djecaka na svom krilu, pa brzo skoci tako
da Striceva glava bubnu u travu kao neka bundeva.
– Ništa njemu nije, pretvara se! – oporo rece ona otresajuci ljutito suknju.
Ljut i posramljen, Stric se ispravi, sjede i razvika se:
– Ništa, ništa! A ove rupe na šeširu? Pogledajte samo! Je li ovo od pušaka ili od
mackova repa?!
Nik i Jovance stadoše radoznalo zagledati prorešetani šešir, dok je Lunja prezrivo zurila
nekud u stranu kao da se tu zaista radi o nekom tamo mackovom repu, a ne o puškama i
pogibiji.
– Pogledaj samo, Lunjo, – zvao je Nik.
– Nek mu gleda njegova debela Marica! – otrese se Lunja sjecajuci se Striceve price o
plavoj Marici i o njezinim jabukama koje mirišu kao dulovi.
Nadureni tako jedno na drugo, Stric i Lunja vec pred sam suton odvojiše se od Nika i
Jovanceta i krenuše u svoj zaselak. Stric je šutke grabio naprijed, dok odjednom, kao da se
nešto dosjeti, prezrivo pljucnu:
– Ih, Maricine jabuke! Dala mi je samo jednu šugavu kiseljacu, odmah sam je bacio
preko kuce.
Lunja se pravila kao da ništa ne cuje, ali kad izidoše na zaravam, blizu prvih kuca, ona
kao da se nešto prisjeti:
– Zbilja, daj da vidim taj tvoj šešir. Jesu li to baš puknuli u nj?
XI
Iz dana u dan stražarili su djecaci iz Jovancetove družine i njihovi signalni dimovi cesto
bi se izvili nad Lisinom i Golim brdom najavljujuci opasnost. Upadale su u selo ustaše, žandari,
talijanski fašisti, tražili su bivše vojnike, uciteljicu, njuškali za sakrivenim oružjem.
Pocelo se pricati o pripremi ustanka protiv tudih osvajaca, Nijemaca i Talijana, i protiv
njihovih pomagaca, ustaša. Ponešto od toga culi su i djecaci, a što je to ustanak, buna, to su
još od najmanjih nogu slušali od svojih starijih. Cesto se pricalo o starim ustancima, kad se
digne "kuka i motika".
Tih dana Jovance se cesto sjecao onih vojnika koji su pod oružjem prolazili kroz njihovo
selo. Oni su, možda, slutili do cega ce jednog dana doci. Sutra, kad plane ustanak, sa svih
strana pojavice se baš ti vojnici.
Medutim, nije ni neprijatelj spavao.
Jednog jutra banuše u selo ustaše i Talijani prije nego su djecaci i krenuli na svoja
stražarska mjesta.
Prvi glas o njima stiže do Jovanceta tek onda kad je neprijatelj vec stigao do raskršca,
raspodijelio se i krenuo u pojedine zaseoke.
Djecak je upravo bio krenuo prema Lisini kad ga na drumu pod Prokinim gajem
presrete Lazar Macak uplašen i zadihan.
– Ne idi dalje, evo vojske!
– Kakve vojske? – trže se Jovance. – Gdje je?
– Eno ih od raskršca. Ustaše i još neki, valjda Talijani: vicu nešto na tudem jeziku.
Upašceš upravo medu njih.
– Onda nam nema druge nego u Gaj – rece Jovance. Negdje iza prvog brežuljka
pripucaše puške. Macak problijedi i zamuca:
– Eno ih, cuješ li!
Djecaci trkom upadoše u Prokin gaj. Tek tu se Jovance nešto dosjeti i rece:
– Pazi budala, pucaju pa ce uzbuniti citavo selo. Zacas ce se narod razbježati.
Negdje iza Gaja ponovo zapuca. Macak s mukom proguta pljuvacku i šapnu:
– Eto ih, bogami, ovamo! Šta cemo sad?
– Hajdemo bliže našoj pecini. Upadnu li oni u šumu, mi cemo šmugnuti pod zemlju.
– Uh, toga se nijesam ni sjetio! – odahnu Macak i življe opruži korak.
57
U to isto vrijeme, s drugog kraja šume, upadali su u Gaj uciteljica Lana i Nikoletina. Oni
su se upravo bili sastali na neki dogovor nedaleko od škole kad ih iza jedne živice viknu poljar
Lijan.
– Bježite, eto ustaša! Idu od raskršca! Ustaše opaziše bjegunce kad su uprav
pretrcavali jednu uzvišicu pod Gajem i povikaše:
– Stoj, stoj! Eno ih!
Pripucali su odviše kasno, bjegunci su se vec bili sjurili s druge uzvišice, ali im ubrzo
zaprijeti nova opasnost. Progonioci su vec vikali na sav glas:
– Ehej, zovi ovamo Talijane! Ono dvoje umakoše u Gaj!
– Trci brzo s druge strane, docekaj ih! – vikao je drugi glas.
– Opkolice Gaj – zabrinuto rece Nikoletina. – Teško cemo se sakriti. Valja nam nešto
izmisliti.
Zastao je, pocutao, a onda se odlucno lupi rukom po bedru i odreza:
– Sad znam šta cu! Hajdemo brzo.
Požuriše kroz Gaj, a kad stigoše nedaleko od logora Tepsije, Nikoletina zastade pred
jednom prestarjelom bukvom kvrgava stabla i niske guste krošnje.
– Ha, tu smo!
Uhvatio se za najnižu granu i onako krupan i jak s neobicnom lakocom ispentrao se na
bukvu, pipkao nešto gore oko stabla i odnekle izvukao neki dugacki predmet zamotan u
masne krpe.
– Šta je to? – upita uciteljica.
– Ehe, nešto o cemu tebi ni pricao nijesam. Pogledaj.
Razmetao je one krpetine i ponosno ispružio ruke kao da pokazuje novorodence. Pred
Laninim ocima ukaza se nova novcata puška i nekoliko kartonskih kutija s municijom.
– Puška?! – u nevjerici prošaputa uciteljica.
– Da, da, puška, karabin! – ponovi momak samouvjereno. – Ako nas danas pritijesne,
ja pucam, druge nema.
Stajao je pred Lanom, prav, naoružan i odlucan, slika i prilika nepokorena naroda
gnjevom obuzeta. Uciteljica i nehotice ustuknu i zadivljeno raširi oci.
– Ama jesi li ti to, Nikola?!
– Ja ili bilo koji sin ove zemlje, svejedno! – odgovori momak, nadahnut i zanesen. –
Danas ili sutra ovakve ce nas gledati neprijatelj kud se god okrene po Jugoslaviji!
– Eh, da ga sad, ovakvog, vidi još neko iz našeg sela! – poželi u sebi Lana. – To bi
valjalo.
Lana nije ni slutila da mrkog naoružanog momka još neko gleda isto onako zadivljeno
kao i ona. Bili su to Jovance i Lazar Macak.
Privuceni razgovorom, oni su navirivali s ivice jaruge, a kad prepoznaše uciteljicu i
Nikolu, prišunjaše se još bliže. Sad su, kao zacarani, virili iza drveta ne skidajuci ociju s
karabina i s namrštena momka, koji im se sad cinio kao neki junak iz price.
– Gledaj ga samo kakav je! – šaputao je Jovance. – Ih, kad cu ja onako...
Nikoletina odjednom uoštri pogled baš u onome pravcu gdje su se krili djecaci.
– Ej, vi tamo, šta vi radite? Izlazite, vidim vas! Kao na komandu, djecaci istupiše iza
drveta.
– Odakle vi tu? – zacudi se sad uciteljica.
– Pobjegli od ustaša – odgovori Jovance.
– Baš ste jutros pogodili gdje cete da pobjegnete – graknu Nikoletina. – Svaki cas
ustaše mogu stici ovdje. Cujete li samo?
Negdje na ivici Gaja cuše se puške i nerazumljivi povici. Lana poblijedi.
– Eno ih! Gone nekoga.
– Sakrijte se u našu pecinu – promuca Jovance uzbudeno.
– Kakvu pecinu? – prenu se Nikoletina.
– Našu pecinu. Mackovu – objasni Jovance. – To je Macak pronašao kad smo se prošle
jeseni krili od škole.
– Hajdemo, Nikola, – uze da ga požuruje uciteljica. – Bolje da se i tamo sakrijemo nego
da sad udariš u pucnjavu. Primakla se momku i tiho kazala:
– Znaš i sam da još nije sve spremno za ustanak. Zapucaš li, pokvariceš nam citav
plan, selo ce nam izgorjeti.
58
Nikoletina samo odmahnu rukom, steže pušku i nerado krenu za djecacima. Tek što
stigoše na ivicu jaruge, kad se kroz Gaj zacu kršenje grana i tutanj necijih nogu. Nikoletina
brzo skoci za prvo drvo i uze pušku "na gotovs".
– Lano, djeco, brzo u jarugu!
Izmedu drveca ukaza se u trku poljar Lijan. Bježao je strelovito kako valjda nikad
nijedan starac nije jurio: sijevaju mu široki opanci, omahuje torbak, šešir mu nabijen do nosa,
štap stegnut u ruci.
– Ovamo, ovamo! – povika Nikoletina iskacuci iza drveta. Spazivši covjeka s puškom,
poljar samo u strahu diže ruke.
– Predajem se!
– Idi k vragu, kakvo predavanje! Bježi ovamo da se sakrijemo.
Poljar zbunjeno zatrepta i jedva poznade Nikoletinu.
– Uh, pa to si ti! Otkud ti samo ta pušcetina? Noge su mi se posjekle.
Ošamucen od straha i trke, poljar se spuza na turu u jarugu, a kad Jovance izvuce
žbun iz pecinskog otvora, starac poviri unutra i rece s olakšanjem:
– Eh, sveta Mackova pecina! Dobro ste joj ime dali. Ja bih jutros i za mišiju rupu dao
dukat, a kamoli ne bih za ovoliku jametinu.
Prvi se u pecinu uvukao Lazar Macak, a za njim ostali. Posljednji je bio Jovance. On za
sobom povuce onaj žbun i tako zatvori ulaz. Ni sam davo ne bi se sjetio da se iza tih suvih
grana krije kakva rupa.
Napolju odjeknu puška, a onda, sasvim blizu, zacu se dovikivanje:
– Ehej, ima li ga tamo?
– Nema, kao da je u zemlju propao! – dode odgovor sa same ivice jaruge.
– Na drvetu je. Pazi na drvece! – vikao je neko.
– Naci ceš na drvecu pecenog jarca! – gundao je poljar cetveronoške pipajuci tunel
pred sobom. – Uh, ala je ovdje mracno kao u praznom rakijskom buretu. Ej, Macak, ima li još
dugo putovati kroz ovu tvoju pecinu? Vec me zabolješe i leda i koljena.
– Još malo pa smo u velikoj sobi, strice Lijane.
XII
S nekakvom prestrašenom žurbom stari avioni "dvokrilci" testerisali su plavetnilo toplog
ljetnjeg krajiškog neba. Letjeli su nekud u pravcu male industrijske varoši Drvara, sakrivene u
brdima i divljini.
– Kud li to tandrcu ove krntije? – pitao se poljar Lijan provlaceci se kroz visoke
kukuruze.
Kao da da je odgovor na to njegovo pitanje, iz daljine poce da odliježe potmula
tutnjava. Poljar se sav strese od neobicne slutnje i nehotice on se sjeti pocetka neke stare
junacke pjesme: "Ili grmi, il' se zemlja trese' il' udara more o bregove ..."
– Eh, ili grmi! – poce da mudruje cica. – Kako ce grmjeti kad je svuda vedro kao
srebro. Da se zemlja trese, nece ni to biti. Da udara more o bregove, otkud more oko Drvara?
Bice to nešto drugo.
Poslije prolaska sljedeceg aviona, opet negdje prema Drvaru zaori mukla grmljavina.
– Avioni negdje bombarduju! – veselo rece Nikoletina, koji naide iznenada puteljkom
kroz kukuruze. – Strice Lijane, priteži opanke, vec pocinje "ono".
– Koje "ono"? – upita starac zacudeno gledajuci momka u vojnickoj uniformi i pod
oružjem.
– Ustanak!
...Minulo je vec mjesec dana od toga razgovora u kukuruzima, od onoga vatrenog
dvadeset sedmog jula, kad su krajiški ustanici, partizani, oslobodili Drvar od neprijatelja. Poljar
Lijan, zajedno s Jovancetovom družinom, sjedi navrh Golog brda i osluškuje odjek borbe
u varoši. Tamo se bori partizanski odred njihova kraja.
– Du-du-du-du! – jasno se cuje oštar mitraljeski rafal negdje udesno od brijega Lisine.
– Ono je puškomitraljez našeg Nikoletine! – veselo namiguje Lazar Macak.
59
Svi mu vjeruju. Majstor Macak je u njihovoj družini specijalista za sve vrste oružja. Po
zvuku pogada da li puca puška, rucni automat, puškomitraljez, teški mitraljez, bacac mina ili
top. Vješto, kao pravi vojnik, on je prvih dana ustanka rastavio i podmazao Nikolin karabin.
Sad vec Nikoletina nosi puškomitraljez "zbrojovku", a Lazar sasvim ozbiljno tvrdi:
– I "zbrojovku" cu za pola sata rastaviti i sastaviti.
– A "crnog Lazu"? – pita ga Stric. "Crnim Lazom" djecaci su nazvaji partizanski teški mitraljez
"švarclaze". Macak nece ni pred njim da se pokori.
– Savladacu za sat i "Crnog Lazu", nek mi samo jedanput pokažu kako se njime rukuje.
Borba se, kanda, sve više zaoštravala. Neprijatelj od varoši uporno nastoji da se probije
do sela Lipova. Misle da je to središte ustanka u citavom tome kraju i da se negdje u njemu
nalazi štab partizanskog odreda.
Iz daljine se cuje potmulo brujanje. Macak prvi skace na noge.
– Avion!
Huka motora sve je glasnija. Odjednom se, nisko iznad brijega Lisine, pojavljuje teško
krilato cudovište.
– Bombarder! – uzbudeno muca Macak. – Talijanski bombarder!
Ogroman, siv, uz grmljavinu motora, bombarder leti ravno prema Prokinu gaju. Sve je
bliže, sve veci, sve strašniji, sve niže leta.
– Eto ga pravo za vrat! – dahnu poljar u praznovjernom strahu, pa natuce šešir i strca
u žbunje poput zeca. Za njim se nadadoše i djecaci zajedno s Nikolicinom kujom. Svi se
nabiše u guste lijeske na ivici Gaja.
– Pazi ga, spušta se! – promuca Doko Potrk.
S fijukom i urlanjem, avion progrmi nad samim Gajem i sunu nekud u pravcu škole.
Njegov zaglušni tutanj još je brujao u glavama djecaka, kad se zemlja prolomi i strese od
strašne eksplozije. Djecaci popadaše kao da ih lupi nekakav nevidljiv džinovski talas. Niko nije
imao ni daha ni rijeci.
– Evo ga opet! – tek poslije nekoliko trenutaka prošišta Macak.
Bombarder ponovo jezivo zaurla iznad popadalih djecaka kao da briše pod sobom sva
brda, šume i sve što je živo. Opet lom. Tresak i grmljavina kao da citavo selo propada u
zemljotresu.
– Bombarduje! – jedva izusti Macak.
– Jovance lagano podiže glavu i virnu u onome pravcu gdje se izgubio bombarder.
Iznad zaravni na kojoj je bila škola dizao se ogroman mrk oblak prašine.
– Tukao je našu školu! – promuca on suvih usta.
Zaboravljajuci da bi avion ponovo mogao da naleti, djecaci poskakaše na noge i
zablenuše se u pravcu škole. Dim se lagano razvlacio, ali kroza nj nikako da se zacrveni
poznati školski krov.
– Pogodena je, srušena!
Ta slutnja presijece sve djecake, ali se niko ne usudi da je glasno iskaže. Tek pošto se
dim toliko razvuce da su vec mogli kroza nj da vide citavu zaravan, djecake po srcu lupi nešto
tude, odbojno i pustošno. Iznad vocnjaka se više nije vidio poznat i drag školski krov. Samo
se kroz drvece nejasno bjelasala nekakva bezoblicna gomila, neznana njihovu oku, nikada
dotle videna.
– Rat! – potišteno se javi poljar.
Rat! To li je, dakle, ta strašna neljudska neman koja iz rodnoga kraja, iz gnijezda
njihova djetinjstva, istrgne voljenu i poznatu stvar i za sobom ostavi nešto ledeno i tude, bez
trunke života.
– A otud smo nekad bježali – tiho izusti Vanjka i suze mu poceše kliziti niz lice.
I Jovancetu se oci zacas napuniše suzama, pa nije mogao ni da vidi Strica kako
podrhtava vilicama, gleda ga raširenih ociju i žmirkajuci kruni suze s trepavica. Poce da šmrca
i Macak, Potrk sakri lice u lišce, zaplaka i cutljivi Nik, a mali Nikolica samo ih je nekoliko
trenutaka cutke i zamuklo promatrao, pa kad vidje da je i Lunjino lice makro i sjajno, on
zagnjuri lice pod kujin vrat i poce glasno da jeca.
– Ode naša škola, naša draga škola! – promuca rastuženo poljar Lijan roneci krupne
suze. – Gdje li ce se sad okupljati djecaci Lipova? Gdje li cu ih pronalaziti kad mi nešto skrive?
Starac je bio istinski ožalošcen, tako žalostan kakva ga djecaci dotad nikad nisu vidjeli,
nit su vjerovali da se jedan stari poljar, okorjeli nepismenko, može zbog jedne škole toliko
60
rastužiti.
– Dobar je covjek cica Lijan – sjeti se Jovance uciteljicinih rijeci.
Kao da i nehotice potvrduje te njegove rijeci, starac lagano ustade, skide šešir s glave i
rece svecano i tiho:
– Da joj odamo pocast dobroj našoj, dragoj školi. Kao na neku precutnu komandu, svi
djecaci ustadoše i skidoše kape.
Stajali su tako na ivici šume, uplakani, ozbiljni i tihi, odavali su posmrtnu pocast svojoj
skromnoj seoskoj školi, dok je po njima padao gar i prašina od bombardovanja, gorki prah
rata, razaranja i smrti.
XIII
Citavog jednog prijepodneva Jovancetova družina preturala je po ruševinama škole,
skupljala slike, sveske, hartiju, polomljena ucila i sve to slagala na jednu gomilu.
– Sve ce nam ovo valjati kad škola na jesen ponovo proradi – govorila je uciteljica. –
Samo gdje cemo sad sve ovo skloniti?
– U Prokin gaj, u naš stari logor – predloži Jovance.
– To si se dobro sjetio – rece uciteljica. – Tamo nas bombarderi nece tako lako pronaci.
Logor u Prokinu gaju ponovo oživje. Povazdan je po njemu bilo vike, trke, lupe i
kuckanja. Pravljena je velika koliba za smještaj školskih stvari. Lazar Macak neumorno je
strugao, pilio i nešto mjerio. Popravljao je razbijenu školsku tablu, racunaljku, veliki šestar i –
naravno – globus, kuglu zemaljsku.
– Šuplja ta tvoja Zemlja – cudio se Stric.
– Okrpicemo je – obecavao je Macak turajuci prst u poveliku rupu na globusu, koju je
nacinio "geler" avionske bombe.
Doko Potrk vec je pjevušio najnoviju rugalicu: – Tužna Zemlja i to trpi da je Macak
Lazar krpi.
Pokazalo se kao sasvim opravdano što su školske stvari sklonjene u Gaj, jer je avijacija
iz dana u dan uporno nadlijetala selo Lipovo i bombardovala sad ovaj sad onaj zaselak.
Tražila je štab partizanskog odreda.
– Nikog preko dana ne možeš kod kuce naci, sve se razbježalo od avijacije – žalio se
poljar Lijan: – Moram ljude loviti po kukuruzima kao zeceve.
Na novoj kolibi u logoru Macak je namjestio cak i prozore vješto skrpljene od polupanih
školskih prozora. Nisu bili baš bogzna kako lijepi, ali se u dugoj niskoj baraci ipak sasvim
dobro vidjelo.
Duž zidova kolibe bile su povješane slike raznoraznih životinja. Jedan uz drugoga,
sasvim u miru, tu su stajali zec i tigar, kornjaca i soko, slavuj i konj. Bio je tu cak i jedan planinski
orao prorešetan gelerom, ali pored svega toga, on je dalje veselo širio krila iznad
zelenih bregova u nizini.
Orla je Jovance prikucao na procelju kolibe, iznad samih ulaznih vrata.
– Evo, nek vidi neprijatelj da uprkos njegovih bombi naši orlovi još uvijek lete.
Uciteljica je svaki dan svracala u Gaj i sve se više cudila vrednoci i domišljatosti svojih
djecaka, a posebno Mackovoj majstoriji.
– Ala ce ovo biti neka vesela ratna škola. Odavde djeca zaista nece bježati.
Navratio je i poljar Lijan, zacudeno izbecio oci i po staroj navici mašio se za džep u
kome je nekad nosio bocu s rakijom.
– Oho-ho, pa ovo je citavo domacinstvo. Manjka vam samo još nocni cuvar. Dobro bi
bilo da i njega nademo.
– Pa koga cemo, strice Lijane?
– Koga bi drugog nego mene! – izbeci se starac. – Obdan cu cuvati polja, a obnoc
šumu i u šumi školu.
Od toga dana poljar Lijan poce redovno da nociva u šumi. Po citavu noc culo se iz
kolibe njegovo glasno hrkanje kao da diše kakav stari zmaj. Rano ujutro dizao se i kroz
šumski sumrak tapao prema izlasku iz Gaja.
– Idem napolje da vidim je li svanulo. Ovdje se ništa ne vidi od drveca.
61
XIV
Kad je škola vec bila smještena u Gaju, Jovance i Macak sjetiše se svoje davnašnje
želje: da ispitaju i pretraže tajanstvenu pecinu.
Spremali su se krišom i pažljivo. Lazar je negdje pronašao i popravio stari kocijaški
fenjer, nabavio pojaci konopac i jedne lagane ljestve bude li trebalo da se nekud penju ili
spuštaju.
Opremljeni tako, oni se jednog jutra krišom spustiše u kamenitu jarugu i uvukoše se u
pecinu. Stari fenjer, pun petroleuma, odlicno im je svijetlio uz put,
– Idemo najprije prema jezeru – predloži Jovance.
Tiho jezerce obasjano fenjerom, doceka ih puno zamišljenog cutanja. Jedva se usudiše
i da šapucu jer im se sve cinilo da ce se svakog casa ispod niskih kamenitih svodova cuti neciji
tajanstven glas:
– Ej, vi tamo, tišina!
– Da izmjerimo dubinu? – prošaputa Macak.
– Mjeri.
Macak spusti u vodu konopac o kome je bio vezan kamen. Vec poslije kratkog vremena
osjeti kako kamen dodirnu tvrdo dno.
– O, pa ovdje je sasvim plitko.
Konopac jedva da je utonuo nešto preko pola metra. To ih obradova.
– Da zagazimo, šta veliš, Jovance?
– Hajdemo.
Spustiše ljestve u jezerce i ubrzo se nadoše do preko koljena u hladnoj vodi. Macak se
strese.
– Brr, hajde ti prvi, evo ti fenjer.
Jovance je oprezno gazio neravnim kamenitim dnom pažljivo noseci fenjer. Voda je
postajala sve dublja. Najzad im se pope do pasa. Macak neodlucno zastade.
– Ja ne bih dalje.
– Ništa se ti ne boj! – prišapnu mu Jovance opcaran tajanstvom podzemne prostorije. –
Polako samo.
Dalje je voda postajala sve plica. Najzad im je dopirala jedva malo preko gležnjeva.
Jovance odjednom diže fenjer i suzdržano uzviknu:
– Pazi, eno prolaza!
Pred njima, na pola metra iznad vode, ukaza se visok procijep u stijenama, dovoljno
širok da može proci i odrastao covjek. Macak se opet uznemiri.
– Zar cemo i tamo?
– Pa zašto smo onda gazili toliku vodu? Idemo.
Novopronadeni hodnik bio je krivudav i nejednake širine. Išao je najprije ravno, a onda
poce da se spušta naniže sve dok ne izbi u jednu prostranu dvoranu punu kamenitih stubova i
debelih mokrih krecnjackih svijeca, koje su visile s visoke tavanice.
– Šta je ono, cuješ li! – trže se Macak. Odnekle, iz neodredenog pravca culo se jasno
pljuskanje i žubor vode. Jovance neodlucno zastade.
– Cekaj, s koje li to strane dopire?
Citava dvorana, sa svojom zbrkom stubova, prolaza, pukotina i mracnih udubljenja, bila
je ispunjena šumom nevidljive vode. Kuda da se krene?
Macak poce da prosipa nešto iz svog dubokog džepa. Jovance ga zacudeno pogleda.
– Šta to radiš?
– Sijem gloginje.
Jovance primace fenjer i spazi u Lazarevoj ruci punu šaku sitnih crvenih bobica gloga.
– Šta ce ti to?
– Da oznacim s koje smo strane ušli u ovu dvoranu, mogli bismo zalutati.
– Ih, baš sam ja lud! – prebaci sam sebi Jovance. – Kako se toga nijesam sjetio. Zaista,
ovdje se lako može izgubiti put.
Krenuše najprije nasumce, izmedu dva najdeblja stuba, a kad odmakoše desetak
62
metara, s lijeve strane zacu se pojacan šum vode. Jovance zastade.
– Idemo tamo, šta veliš majstore?
– Možemo – tiho se saglasi Macak.
Poslije sedam-osam koraka naidoše na bistar potocic koji im je sjekao put i brzao
nekud u tamu.
– Da krenemo niz potok? – upita Jovance.
– Hajdemo.
Dugo su išli niz tunel gazeci potocic. Ukvasiše se niz krace brzake, bukove, pa cak i
citave male vodopade. Na nekim mjestima tunel se toliko stješnjavao da su samo s mukom
uspjeli da se provuku izmedu vlažnih klizavih stijena.
U pocetku jedva primjetno, a kasnije sve jace, poceše da osjecaju hladan dah promaje.
– Primicemo se nekom otvoru, otuda duva – rece Lazar Macak.
Brzajuci, potocic je zakretao hodnikom udesno i gubio se u jednom tako tijesnom
otvoru da je nemoguce bilo unutra se zavuci. Macak pažljivo osvijetli fenjerom, a zatim
ozbiljno pogleda u Jovamceta i zanijeka glavom.
– Dalje se ne može. Kud cemo sad?
Ispitivali su lijevo-desno dok na samom zaokretu hodnika, otkud su došli, gotovo u
visini svojih glava, ne otkriše široku rupu u stijeni. Baš iz nje je strujala ona promaja.
– Pazi, gledali smo stalno u potok, a ovo nijesmo ni opazili – rece Jovance.
Kako je ona rupa stajala dosta visoko, muke ih je stajalo dok se uspentraše do nje, a
onda krenuše dalje sasvim pognuti, ponegdje i cetveronoške, jer je hodnik bio vrlo nizak i
nepodesan.
Odjednom se Jovance sasvim ispravi, jer se hodnik na tome mjestu širio i radosno
povika:
– Svjetlost!
Podiže se i Macak. Na tome mjestu tunel se penjao strmo naviše. Iz toga pravca
prodirala je razlivena bijela dnevna svjetlost.
– Vidiš li? – uzbudeno upita Jovance.
– Vidim! – veselo doceka Macak.
Na rukama i koljenima Mižuci se, oni požuriše uz kamenitu strminu. Na dva-tri koraka
pred ciljem zablješta ih iz jednog otvora tako jaka svjetlost da obojica cvrsto zažmiriše.
– Šta je sad ovo? – cisto se prepade Macak.
Svjetlost im se ucini jaca od ikakve suncane koju su dotad vidjeli. Jedva se privikoše na
njezin blijesak i slobodno pogledaše u pravcu otkud je ona dopirala.
Pred njima je bio visok uspravan procijep u stijeni pri dnu mnogo širi, sav obasjan.
Djecacima se u pocetku ucini isuviše uzak za prolaz, ali kad stigoše do njega, bez po muke
provukoše se kroz raspuklinu i stadoše iznenadeni i zadivljeni.
Nisko ispod njih pružala se uska strma dolina obrasla gustom šikarom. Duboko dolje
svjetlucao je, izvijugan i tanak, potok Ledenica. Dobro su ga poznavali, tekao je podno
njihova sela, izbijajuci ispod mrkih stijena u jednom vlažnom i mracnom sklopu.
– Pazi, pa Ledenica je u stvari onaj isti pecinski potok niz koji smo mi danas išli –
dosjeti se Jovance.
– A pecinski potok isti je onaj koji tece kroz Prokin gaj i tamo ponire – dodade Lazar
Macak.
– Vidiš, to si se dobro dosjetio! – gotovo uskliknu Jovance. – U-uh, gle kakva je strmina
ispod nas.
Razmicuci tanko jasenovo šikarje pred otvorom, oni se oprezno i plašljivo nadviriše nad
strminom pod sobom. Ona se gotovo okomito obarala naniže, pravo nekud prema nevidljivom
izvoru potoka Ledenice. Baš dolje pod njima, u sjenci stiješnjene doline, nalazio se mrki
hladni sklop, izvorište potoka.
– Ovuda je nemoguce spustiti se – rece Jovance i nehotice ustuknu pred provalijom.
– Moglo bi se izici tamo na stranu, pogledaj samo desno – skrenu mu pažnju Lazar
Macak.
Udesno od njih, sve do susjedne šumovite kose, protezao se red sitna jasenova žbunja
izrasla u pukotinama stijena. Držeci se za nj, nekako bi se, vjerovatno, i dospjelo do onoga
spasonosnog šumarka.
– Da oprobamo? – upita Jovance.
63
– Hajdemo – kratko se složi Macak. – Ne gledaj samo dolje ispod sebe, dobiceš
vrtoglavicu.
Za djecake, lake i okretne penjace kao što su bili njih dvojica, ovo nije predstavljalo
neki narociti podvig. Koliko su samo puta, oni, loveci golubove, otpuzili uzduž citava crkvenog
krova, ispentrali se po unutrašnjim gredama tornja, spuštali se u kamenite ponore po citavoj
okolini tražeci gnijezda golubova dupljaša.
Za manje od cetvrt sata obojica su vec bila u šumarku. Otud, iskosa gledajuci, nije se
primjecivao ni trag onog otvora koji je vodio u njihovu pecinu. Potpuno ga je skrivalo ono
žbunje pred ulazom.
– Meni se cini kao da sam sve ovo sanjao – prenu se najzad Jovance i prevuce rukom
preko cela.
Istog trena, na prvim brežuljcima s druge strane Ledenice zapraštaše puške, a za njima
se oglasi mitraljez: du-du-du!
– Gle, zar je neprijatelj vec dotle prodro! – prepade se Macak i skoci na noge. – Pa to
je pred samim našim selom.
– Bogami, tako je! – diže se i Jovance. – Hajdemo brže natrag, u Prokin gaj!
XV
Bitka, koja se rasplamsavala pred samim selom Lipovom, sve se više bližila Prokinu
gaju. Citava družina, osim Jovanceta i Macka, bila je na okupu u svom logoru. Od njih dvojice
ni traga ni glasa.
– Dok su se njih dvojica nekud kradom izgubili, sigurno smišljaju neku novu majstoriju
– uvjerljivo rece Doko Potrk.
– Davolu ti majstorija! – ljutio se Stric. – Ta cuju li puške sve bliže, a ipak nas
ostavljaju same. Mora da su se prepali pa nekud bestraga pobjegli.
– Nije svako strašljivac kao ti! – pecnu ga Lunja.
– Strašljivac, strašljivac! A pogledaj rupe na mom šeširu! – razgoropadi se Stric. – Je li
to od pušcanih zrna ili je od mackova repa?
Bitka se prenosila nekud ulijevo od Gaja, a kad iznenada zapuca odnekud s desne
strane, Nik Culibrk samo poblijedi i kratko rece:
– Zaobilaze Gaj, opkoljavaju.
U dubini Gaja zacu se pucanje grana i nejasan razgovor. Svi poskociše na noge.
– Eto vojske! – viknu Potrk.
Svi su skamenjeno zurili u pravcu odakle se cuo žagor, ali im se lica odjednom
razveseliše.
– Pa to su naši, naši!
Kroz šumu su žurnim korakom dolazili Jovance i Lazar Macak.
– Ta gdje ste vi vec? – povika Stric nestrpljivo. – Vec je vrijeme da se bježi, a vi tu...
– Gotovo je, sad više od bježamja nema ništa! – doceka Jovance zaduvan.
– Kako nema? – javi se Nik.
– Nema. Vojska zaobilazi i opkoljava Gaj. Mi smo jedva promakli kroz jednu šikaru.
Podemo li sad napolje, pohvatace nas kao pilice.
– Pa šta cemo sad? – prepade se Stric i sjede na zemlju. Jovance se samo zgleda s
Mackom i šanu mu:
– Moramo s njima u pecinu, drugog izlaza nema.
– Kako bi bilo da ispadnemo na onu stranu do druma i da umaknemo u kukuruze? –
zabrinuto predloži Stric. – Otud se još ništa ne cuje.
Još on i ne dovrši recenicu, baš iz onoga pravca do druma snažno zapraštaše puške.
Svi se unezvjereno okrenuše na tu stranu.
– Eno nekog! – povika Nik poslije nekoliko trenutaka. Kroz šumu je ludacki jurio
nekakav cica s naturenim šeširom. Jedva ga prepoznadoše.
– Pa to je poljar Lijan!
Cica glavacke dopade do logora i razrogacenim ocima zabulji se u djecake.
64
– Pa vi ste još tu?! Živi ste, a?
– Živi, živi! – umiri ga Jovance.
– A mene spaziše na ivici Gaja, pa kad raspališe od mehane iz pušaka, u-uh! – strese
se cica. – Zazujaše oko mene zrna kao roj pcela. Eto ih sad ovamo.
– Otkud znaš? – upita Macak.
– Pa culo se medu njima da je u Gaju naš glavni partizanski logor. Tako je pricao jedan
njihov zarobljenik.
– Onda nam valja odmah u skrovište – doceka Jovance. – Hajdemo brzo.
Jovance okrenu u jarugu, prema pecini. Iduci za njim u stopu, Stric je brižno gundao:
– Kud li cemo sad, nek sam davo zna. Kad Jovance smace onaj trn s otvora pecine i
uvuce se unutra, Stric samo zinu.
– Kad li ste samo iskopali tu rupu, davo vas odnio? Macak upali fenjer i dodade ga
Jovancetu.
– Eto, pa ti idi naprijed, a ja cu ostati posljednji da ponovo namjestim i pokrijem ulaz.
– Ma kolikacku su samo rupetinu iskopali! – cudio se Stric pužuci cetveronoške za
Jovancetom sve dok mu ovaj ne odgovori:
– Ta vidiš li da je ovo pecina, špilja. Provlaceci se odmah za Stricem i vukuci za sobom
kuju Nikolica je gundao:
– Zašto su ovo nacinili ovako mracno?
– Pravili su ga po noci pa je zato tako ispalo! – obješenjacki doceka Doko Potrk.
Potmulo, ali sve bliže, spolja se cuo prasak pušaka. Neprijatelj je prodirao u Prokin gaj.
XVI
Uvrnut fenjer na podu pecine osvjetljava jednu pored druge, dvije glave: djecju i
psecu. I dijete i pseto spavaju. Vidi se i krajicak neobicne prostirke na kojoj njih dvoje leže.
To je neka geografska karta na kojoj se jasno vide posljednji ogranci bosanskih planina,
rijeka Sava i Slavonija. Pseto je ispružilo svoju glavu s desne strane Save, uzduž Bosanske
posavine, dok djecak leži u Slavoniji pritiskujuci uvom planinu Papuk kao da odozdo osluškuje
nešto vrlo zanimljivo.
Djecak se budi, žmirka, dosjeca se gdje se nalazi i obraca se psetu:
– Žuja, jesi li ti gladna?
Kuja samo prijateljski mahne repom, ali zato iz coška s druge strane fenjera, dolazi
odgovor:
– Svi smo gladni. Ja bih sad pojeo citavu pogacu i cetrdeset pecenih krompira,
– I ja bih, dragi Strice.
Prošlo je vec bogza koliko vremena otkad su se djecaci sklonili u pecinu, a još uvijek ne
mogu da izidu napolje. Kad je Jovance prvi put pošao da izvidi je li neprijatelj napustio Gaj,
cuo je razgovor i graju vojnika baš na ivici jaruge i brzo se povukao natrag u pecinu.
– Još su tu, ne možemo izici.
Drugi put je, dobrovoljno, pošla u izvidanje Lunja. Napolju je vec bila pala noc, ali je
neustrašiva djevojcica ipak izišla napolje, dovukla se do samog logora Tepsije i tu otkrila
citavu gomilu neprijateljskih vojnika. Ležali su oko velike vatre, dok je blizu njih bilo
naslagano nekoliko gomila sanduka. Budan je bio jedino stražar.
Kad se vratila u pecinu i društvu ispricala šta je vidjela, Lazar Macak samo progunda:
– Gomile sanduka, veliš? To im je sigurno municija. Hajdemo, Jovance, da i mi
pogledamo.
Izvukoše se zajedno s Lunjom, dopuzaše do logora i dugo su zurili u vatru, u spavace i
sanduke. U blizini otkose i konje koji su dovukli municiju.
– Hm, ako se oni ovdje ulogore koji dan, slabo ce to biti za nas – prošaputa Jovance.
Vidiš li samo koliko su oni toga navukli.
Vrlo zabrinuti izvidaci se vratiše natrag u pecinu.
Ostali su vec polijegali prostijevši poda se neke stvari iz Mackove radionlice; vrece,
kartone i geografsku kartu.
Ubrzo je zaspao i Jovance. Koliko je tako prospavao, to ni sam ne bi umio kazati, ali
65
kad se prenuo, prva mu je misao bila:
– Valja opet u izvidanje.
Otpuzao je brže izlazu ne budeci ostale, ali cim je izišao napolje i popeo se do ruba
jaruge, spazio je na desetak metara ispred sebe neprijateljskog stražara. Vojnik je zijevao i
cešao se.
– Bogme nam ni danas nema izlaska iz pecine! – sneveseli se djecak spuštajuci se
natrag u jarugu.
U pecini nastade zabrinuto savjetovanje. Svi su bili gladni, neispavani i zabrinuti zbog
svojih kod kuce. Nije se znalo je li neprijatelj prodro dalje, do njihovih kuca. Po pricanju poljara
Lijana, partizani su zauzimali položaj u prvim šumarcima iza Gaja spremajuci se da
neprijatelju sprijece prodor dalje u selo.
Lazar Macak odjednom tako glasno viknu da Stric od straha sjede na zemlju:
– Idemo na onaj izlaz više potoka Ledenice!
– Ih, pa kako toga da se ne sjetim! – zacudi se Jovance. – Tamo u onoj divljini sigurno
nikog nema.
Ubrzo mala povorka krenu preko podzemnog jezera. Naprijed je išao Macak s
fenjerom. Posljednji je bio Jovance. Na najdubljem mjestu jezerca Nikolica je gazio vodu
gotovo do vrata, dok je njegova vjerna Žuja plivala tik uz njegova leda naslanjajuci mu glavu
na rame.
Poslije mnogo provlacenja, posrtanja i padanja, mala povorka konacno izbi na izlaz
poviše Ledenice. Duboko u klancu ispod njih srebrno je bljeskao potok, uokviren u zelenilo.
Poslije onog pecinskog mraka i tjeskobe, citav taj obasjani predio pred njima ucini se
djecacima kao neki prizor iz kakvog zemaljskog raja,
– Ih kako je lijep ovaj naš kraj! – ote se Doki Potrku iz samog srca.
– Samo da još nije onog tamo – uzdahnu Jovance pokazujuci rukom na brijeg iza koga
se culo rijetko puškaranje.
Zapoce pipavo i opasno prelaženje od pecinskog izlaza prema onaj šumovitoj kosi.
Najzad svi srecno stigoše pod okrilje šume, ukljucivši tu i kuju, koja se junacki borila s
kamenitom strminom ne izostajuci ni stope za svojim Nikolicom.
– E, sad se možemo odmoriti – s olakšanjem odahnu Jovance, a citava družina, kao da
je samo cekala na taj znak, povalja se po mekoj prostirci suvog lišca. Jedina je kuja, dignute
glave, pažljivo njuškala vazduh okrenuta prema dubini šume. Odjednom se Lunja uznemireno
promeškolji, sjede i zabrinuto rece:
– Neko ima u šumi.
– Šta kažeš? – prenu se Stric i uze preplašeno da zvjera oko sebe. On je cvrsto
vjerovao da Lunja ima neko šesto culo kojim otkriva i vidi i ono što drugi nikako ne
primjecuju. Zna on dobro toga tihog okatog davola, koji vidi tri metra ispod zemlje.
– Neko hoda po šumi – opet ce djevojcica, ali još nije cestito ni dovršila recenicu a
Jovance, zagledan u dubinu šume, skoci i viknu:
– Nikoletina! Ej, Nikoletina!
Ispod sjenovitog lisnatog svoda jeknu krupan glas:
– Ej, ko je to? Jes' ti to, Jovance?
– Mi smo, mi smo! – radosno povika Stric. Ubrzo, u koloni po jedan, izroni iz šume citav
jedan vod partizana, predvoden mitraljescem Nikoletinom.
– Otkud vi tu? Šta ima novog? – upita Jovance.
– Šta ce biti novo? Nestalo nam pušcane municije – zabrunda Nikoletina. – Ostalo
svega po metak-dva na borca.
– Ih, da im je sad ona tamo municija! – ote se Lazaru Macku.
– Koja municija? – naculji Nikoletina uši.
Sad Jovance poce pricati sve doživljaje družine od trenutka kad su pobjegli u pecinu.
Nikoletina je netremice slušao, a onda se iznenada pljesnu po koljenu.
– Cuješ, pa mi bismo mogli vašim putem natrag kroz pecinu i usred noci iznenaditi
neprijatelja na spavanju. Bilo bi onda municije za citav odred.
Dugo i uzbudeno, Nikoletina se savjetovao sa svojim borcima kako da se izvede taj
neobicni podvig, a onda poslaše kurira u štab odreda da isprica o Nikolinim planovima za
sljedecu noc.
– Kaži komandantu, ako cuje pucnjavu iz Prokina gaja, da se ne iznenadi. To mi
66
udaramo iza leda neprijatelju.
Pred samu noc vod krenu strminom prema ulazu u pecinu. Vodili su ga Jovance i
Macak. Družina ostade da ih ceka u šumi.
– Bogme ne bih nipošto bio nocas na mjestu neprijateljskog stražara – progunda Stric
zamišljeno.
XVII
Neprijateljski stražar, koji je te noci stajao na zaravni ispred logora Tepsija, zaspao je i
upravo sanjao kako se nalazi na nekoj gozbi kad ga stegnu za rame gvozdena rucetina
mitraljesca Nikoletine.
– Da nisi pisnuo!
– Dobro, dobro. Dodaj mi samo onu prasecu glavu! – promrmlja stražar misleci da to
razgovara sa nekim na gozbi.
– Dacu ti ja glavu! – šapatom poprijeti Nikoletina. – Cuti dok si citav, jer si inace pecen!
– Nije loše ni pecenje – progunda stražar. – Treba samo da je s krompirima i uz to koje
perce salate.
– Ni perca od tebe nece ostati! – prošišta mitraljezac. Ocerupacu te kao pijevca!
– Ni pijevcu nije mane – mrmljao je stražar. – Valja ga samo dobro skuvati.
– Ovaj ti je potpuno lud! – zacudeno progunda Nikoletina pa mu skide pušku i fišeklije,
oprezno ga položi na zemlju i natuce mu kapu na oci.
– Spavaj samo, bebice, dobiceš loncic mlijeka.
– Samo nek je iz rakijske boce – dodade stražar i zahrka.
Tek tada Nikoletina opazi da je stražar podobro pijan. Bazdilo je iz njega kao iz bureta.
Nikolin vod srecno je prošao kroz pecinu i u ponoc se prikrao logoru Tepsiji. Sve je
spavalo tvrdim snom, jer se komordžijska bratija, cuvari municije, bila ponapila neke
opljackane rakije.
Razoružaše ih za tren oka i sve ih naguraše u veliku, "školsku" kolibu.
– Sjednite tu i da se niko makao nije. U logoru otkriše citavo brdo municije. Promucurni
Nikoletina odmah predloži:
– Sve ovo treba skloniti u pecinu. Tamo ce biti najbolje skriveno.
Jedan sanduk municije razdijeliše borci medu sobom, a ostale odvukoše u veliku
dvoranu pecine.
Pred samu zoru Nikolin vod udari iz Prokina gaja u leda neprijatelju, koji nije ni slutio
šta se u toku noci odigralo u njegovoj pozadini. Iznenadeni u tvrdom predjutarnjem snu,
domobrani i ne pokušaše da pruže neki ozbiljan otpor. Raspasani i neobuceni skakali su preko
živica i plotova i trkom šibali kroz visoke kukuruze.
– Drž' ga, drž' ga! – drali su se seljaci jureci u potjeru i grabeci razbacano oružje, rance
i drugu vojnicku spremu.
Komandant partizanskog odreda još uvijek od cuda nije mogao da dode sebi. Slušao je
Nikolino zadihano pricanje i zadovoljno se udario po koljenu.
– Tolika municija, i-ih! Dajder ovamo toga Jovanceta da ga i ja vidim.
Dugo je razgovarao s otresitim djecakom, potomkom hajduka Jovanceta, slušao o
njegovim signalnina vatrama po okolnim brdima, o logoru i pecini, a na polasku mu je dao
veliku njemacku elektricnu lampu i nekoliko uložaka.
– Evo ti, momce, za tvoja istraživanja po pecini. Gledao je pažljivo u djecaka, a onda
zamišljeno dodao:
– Ne bi bilo loše imati tako mlada i promucurna kurira. Vidjecemo vec i porazmisliti.
Družina doceka Jovanceta i Macka s veselim klicanjem. Vec su se bili zabrinuli da koji
od njih nije nastradao u borbi koja se toga jutra vodila.
Kad u Jovancetovim rukama spazi onu veliku elektricnu lampu, Stric samo izbeci oci.
– To su partizani sigurno oteli od njemackog generala.
67
XVIII
Stradanje svoje vojske i gubitak onolike municije u Prokinu gaju neprijatelj nije mogao
tako lako prežaliti. Vec sljedeci dan, poslije one borbe, nad selom Lipovom pojaviše se tri
velika bombardera i poceše da kruže iznad Prokina gaja.
Družina je bila na okupu u logoru Tepsiji. Kad zacuše zvrjanje motora, Stric se bržebolje
uspentra navrh prvog drveta i uzbudeno objavi:
– Eno ih tri, sve jedan veci od drugoga. Zavijaju oko Gaja.
– Bombardovace baš nas – rece Macak blijedeci.
Djecak je imao pravo. Neprijateljski avijaticari dobili su naredenje da bombarduju Gaj i
da unište ono sklonište zaplijenjene neprijateljske municije. Niko od njih nije ni slutio da je
municija vec sklonjena na sigurno mjesto, u Mackovu pecinu.
Kad cu za bombardovanje, Stric se sjuri niz drvo okretnije od kakve vjeverice.
– Družino, trkom u pecinu! – komandova Jovance.
Tek što se posljednji djecak uvukao u pecinski hodnik, nad Gajem se zacu zloslutan
fijuk puštene bombe. On se sve više pojacavao, pretvori se u pravi urlik i najzad se posred
Gaja prolomi zaglušna eksplozija. Nad ustreptalu šumu sunu garav tumbas dima, zemlje,
pokidanih grana i lišca.
Djecaci u pecini osjetiše kako se nad njima strese i zadahta zemlja. Doko Potrk
skrušeno prošaputa:
– Samo da koja bomba ne provali u samu pecinu.
Zemlja se ponovo strese, zatim još jednom, a onda zareda da se dipa i podrhtava kao
da pod njom vri i tutnji sam pakleni kotao. Odjek bombi slijevao se u jednu neprekidnu hucnu
i mocnu grmljavinu.
– Ode naš lijepi Gaj! – tužno prošaputa Vanjka Široki.
Kad bombardovanje konacno presta i šuma utihnu, djecaci se lagano izvukoše iz
jaruge. Doceka iz zadimljena šuma puna mirisa od sagorjela eksploziva i paljevine.
Izvirujuci iznad ivice Gaja, Lazar Macak povika:
– Gori naš logor!
Kao po komandi svi djecaci jurnuše prema logoru Tepsiji. Gorjela je jedna od sporednih
manjih koliba i plamen se vec doticao krova velike "školske" barake. Macak povika:
– Rušite malu kolibu!
Za tren oka mala kolibica bila je razrušena i ugarci pogašeni.
U logoru je bombardovanje pricinilo prilicnu pustoš. Nabrojaše cetiri duboke jame od
bombi. Mnoge grane okolnog drveca bile su polomljene, jedno drvo upola išcupano iz korijena.
Na staroj bukvi bijeljele su se brazgotine od gelera.
Lazar Macak prezrivo sleže ramenima.
– Eh, baš je i ovaj rat neka budalaština. Toliki avioni, lom i grmljavina, a kad pogledaš:
tri-cetiri jame, nekoliko polomljenih grana i jedno izvaljeno stablo. Sa jednom jedinom
sjekirom i malom testerom, ja cu za tri dana naciniti deset korisnijih i boljih stvari.
Doko Potrk nešto se zamisli, poce da se smješka i neocekivano rece:
– Lazar Macak, vješti brat, više vrijedi neg sav rat.
– To ti je dobro – složi se s njim Jovance. Iznenada se kroz Gaj pojavi poljar Lijan.
Stiže medu djecake, ogaravljen i ljut, i stade da grdi:
– Pekao sam u polju krompire, a oni, prasci jedni, potegoše bombom pa posred srijede
moje vatre. Sva sreca što sam na vrijeme skocio u neki jarak, inace biste vi, djecaci, još
danaske stajali skinutih kapa nad grobom raba božjeg, mnogogrješnog poljara Lijana.
Doko Potrk, nešto narocito oran za pjesmu, izbaci k'o iz puške:
– Poljar Lijan, strah pastira, poginuo kraj krompira.
XIX
Komandant odreda dugo je razgovarao s Nikoletinom Bursacem o smještaju
partizanske radionice za opravku oružja i najzad se složiše da je za nju najpogodnije mjesto
68
sam Prokin gaj, i to baš logor Tepsija.
– Blizu je potok, vode ima dosta, blizu put, a u blizini je i ona cuvena Mackova pecina.
– A zašto je zovu Mackova? – zacudi se komandant.
– Zbog nekog djecaka, Lazara Macka, koji je prvi pronašao ulaz u nju.
Zovnuše u štab i Jovanceta.
– Momce, hoceš li nam ustupiti svoj logor za partizansku mehanicarsku radionicu?
– Vec sam ga dao za školu – ozbiljno rece djecak.
– Naci cemo mi za školu pogodnije mjesto – rece komandant.
– Dobro, ali bih i ja vas nešto zamolio – iznenada se nešto dosjeti Jovance.
– Hajde da vidimo!
– Primite u radionicu i mog druga, Lazara Macka. On je rodeni majstor.
– Dobro, druže, primicemo – vrlo rado – složi se komandant.
– I ja sam zato – dodade Nikoletina.
Ubrzo logor Tepsija oživje od lupe sjekira i cekica, od struganja pila i larme majstora.
Gradile su se nove barake, smještali strugovi, razne mašine i mehanicarski alat. Poceše pristizati
ošteceni mitraljezi, puške i revolveri. Dovezoše cak i jedan mali pješadijski top.
Oružje je popravljano napolju, pod starom bukvom. Nije se imalo kad cekati da
radionice budu gotove.
Jedan stari mehanicar iz varoši, poznat majstor, vec prvih dana zapazio je Lazara
Macka.
– Cim je uzeo u ruke prvu alatku, ja sam odmah vidio da je to stvoreno za majstora –
pricao je on s oduševljenjem. – Ovo ce biti moj nasljednik, pazite što vam kažem.
Jedina Mackova mana bila je ta što je poceo malo s visoka gledati svoje stare drugove,
sve sem Jovanceta, vode družine:
– Kako ste, djecaci, šta radite? – pitao ih je on i praveci se važan dodavao: – Mi u
radionici ne dižemo glave s posla.
Medutim, jednog dana docekaše ga Stric i Potrk nemarno i naduveno.
– I mi smo ti, brate, mnogo u poslu, spremamo se na omladinski vojno-politicki kurs.
– Šta, šta, kakav kurs? – trže se Macak.
– Lijep, druže, lijep – naglasi Stric. – Ima tamo jedan odsjek za pozadinske kurire.
Tamo odlazimo ja, Jovance, Doko, Nik i Vanjka.
– Pa kud cete kad završite?
– Držacemo vezu izmedu štaba odreda i seoskih odbora: prenositi obavještenja,
naredenja, tražiti kola za prevoz ranjenika, municije, hrane.
– Ih, ih, što se praviš važan! – rece Macak.
– Ehej, važniranje ce doci tek poslije, kad se malo uvježbamo i ojacamo pa postanemo
pravi vojni kuriri. Onda cemo ici od cete do cete. Bice tu onda i pušaka, torbica, vojnicki
opasac. Nema tu šale, brajko moj.
Stric je govorio pravu istinu. Poslije nekoliko dana proradio je u Lipovu Omladinski kurs
i uza nj odsjek za kurire. U buduce kurire dospjela je citava Jovancetova ceta. Iako Nikolicu
nisu primili jer je bio isuviše mali, on se ipak, vec prvog dana, uvukao u kurirsku ucionicu i
otuda ga više niko i nicim nije mogao istjerati.
– Nek samo neko pride, odmah puštam Žuju! – grozio se on.
Rukovodilac kursa, provjeravajuci da li su svi slušaoci u razredu, uvijek je na kraju
prozivao i mališana:
– Nikolica s prikolicom!
– Tu smo! – ozbiljno se odazivao djecak i tom bi prilikom zvecnuo lancem da pokaže da
je i Žuja prisutna.
Kad je komandant odreda navratio da obide kurs, neko ga upita za Nikolicu.
– Druže komandante, imamo tu jednog malog dobrovoljca. Koliki on mora biti da bi
mogao u kurire?
– Nikako manji od puške! – kratko rece ratnik.
Donesoše dvije puške: onu veliku, jugoslavensku, i malu, talijansku. Nikolica odmah
pritrca talijanskoj pušcici, postavi se uz nju i veselo objavi:
– Eto, gledajte, veci sam od nje! Komandant se samo nasmija i presudi:
– Kad je tako dosjetljiv, nek ostane na kursu. Tako se Nikolica pomiješa medu kurire.
69
XX
Jednog dana Lunja na raskršcu iznenada ispade pred poljara Lijana.
– Strice Lijane, dva nepoznata seljaka šunjaju se kroz kukuruze prema Prokinu gaju.
– Nepoznati seljaci? Jesi li ti to dobro vidjela? Da to nije neko od naših?
– Nije, nije. Prisluškivala sam njihov razgovor. Pricaju o vojnoj radionici.
– Idi za njima nazorice, a ja cu trknuti do radionice da javim – rece starac. – Kad te
zovnemo, da bi brzo došla. Poljar odjuri do radionice u Gaju i uzbuni stražu. Cetiri naoružana
partizana odmah krenuše u potjeru, s njima i Lijan.
– Lunjo, o Lunjo, dodider ovamo! – viknu starac. Djevojcica se za desetak minuta stvori
pored patrole.
– Gdje su? – upita starac.
– Eno ih u jaruzi, prave nešto.
Partizani se tako iznenada sjuriše u jarugu do nepoznatih ljudi da oni nemadoše kad ni
da skoce na noge. Jedan partizan pograbi kutiju, koja je ležala na zemlji izmedu njih dvojice,
zagleda je i viknu:
– Pa oni prave paklenu mašinu, pogledajte!
Odvedoše ih u štab odreda i uzeše na ispit. Tamo se utvrdilo da su to preobuceni
neprijateljski diverzanti, oni što bacaju u vazduh štabove, radionice i skladišta municije.
Neprijateljska komanda poslala ih je u Prokin gaj da tamo pronadu skladište zaplijenjene
neprijateljske municije i da ga bace u vazduh. Avijaticari su im javili da bombe nisu uništile
skladišta.
– Gle, koliko im je samo stalo do municije! – cudio se komandant. – Sva sreca što ne
znaju za ono skladište u Mackovoj pecini.
Svi u štabu zacudeno su gledali u tihu i cutljivu Lunju, a kad im još poljar Lijan isprica
sve što je znao o njoj, komandant zadivljeno rece:
– Pa ona je rodeni obavještajac isto kao i ti Lijane.
– Nisam ja uzalud cetrdeset godina bio poljar – kocoperno doceka starac. – Ja po
šuštanju kukuruza ocijenim da li je u njivi krava, ovca, covjek ili je to samo obican vjetar.
Pogledam li samo neku šikaru, odmah znam gdje se, po prilici, kriju djecaci, a gdje sjede
djevojcice zabavljene brbljanjem. Pogadam kud se provlace ljudi kad idu u kradu drva, kuda
djecaci kad podu pljackati voce, a kud ce opet okrenuti neki stranac koji voli da ne bude ni od
koga viden.
– Dobro, a kako je ova mala naucila svu tu mudrost?
– Ehe, to je kod ženskog svijeta drukcije – zavrti poljar glavom. – Žensko ti se s tim
rodi. Žena ti ima za to nos da napipa gdje njezin cica krije pare i rakiju, pogada u kom ducanu
ima šarenih marama i drugih besposlica za njenu dušu, osjeca još po koraku da li se
njezin starac vraca pijan ili ljut. Još ovako mala, kao ova Lunja, ona odmah zatreperi cim se u
blizini pojavi nešto novo i neobicno.
– Lunja je, znaci, dušu dala za izvidaca? – priupita komandant.
– Ta više se ja pouzdam u nju neg u svoj rodeni nos – iskreno priznade starac.
– Onda da je damo tebi za pomocnika – predloži komandant. – Vas dvoje mogli biste
kontrolisati citav ovaj kraj sela prema varoši: paziti ko dolazi, ko prolazi, šta se cuje i vidi.
– Vrlo dobro! – pristade poljar. – Svak ce rado primati ovako izoštrena i osjetljiva
pomocnika.
Kad je cula kakav je zadatak dobila, i to zajedno s lukavim poljarem, Lunja se od srece
samo tiho osmjehnu. Šta ima ljepše nego po zvuku jednog jedinog otkotrljanog kamencica
pogoditi da se neko spušta niza strminu, naslutiti da iza guste živice neko sjedi u hladovini, po
pticjoj grani otkriti grupu skrivenih djecaka. To je posao za koji pored ociju, uha i nosa treba
još nešto, neki tajanstven unutrašnji glas, koji na vrijeme došapne svaku neobicnu i
uzbudljivu novost.
– Dobro, pomagacu stricu Lijanu – rece ona jednostavno i prosto kao da se radi o
nekoj najobicnijoj stvari.
– Ni ptica nam nece promaci u selo a da je nas dvoje ne opazimo! – svecano obeca
stari poljar i mladicki zavitla po vazduhu svojim nerazdvojnim štapom.
70
XXI
Svake veceri, vracajuci se s predavanja na kursu, Stric je prolazio kraj kuce one
"debele Marice" zbog koje se nekad, toliko prepirao s Lunjom.
Istinu govoreci, Marica baš nije ni bila tako debela. Bio je to zdrav okrugao
djevojcurak, plave kose i modrih ociju, nasmijana i dobrodušna. Citala je babama iz kalendara
kad je koji praznik, branila prolaznike od pasa, pomagala cobanima da savladaju nepokorna
goveda, jednom rijecju: uživala je u tome da se nekome nade pri ruci.
Kad vec zadugo ne bi bilo nikoga kome je trebala pomoc, djevojcica bi u cošku svoje
bašte cistila put kojim su prolazili mravi i pricala:
– Brzo, brzo, mravicu, evo, sklonila sam ovaj veliki kamen. Evo, i travku cu išcupati.
Hajde, požuri. Mravko Mravkovicu iz mjesta Mravinjaka.
Kad bi spazila Strica kako nailazi drumom, curica bi sva zablistala.
– Striko, svrati da pricamo.
– Ta kom je danas do price, rat je – pravi se Stric vrlo zaposlen.
– Ih, pa nek rat malo priceka – cavrljala je Marica. – Nisam te vidjela još od sinoc.
Stric je, oklijevajuci, prilazio, a djevojcica je, krijuci nešto u šaku, naredivala:
– Hajde, zini, imam nešto za te.
Metala mu je u usta jezgru od oraha, krišku jabuke ili štogod slicno, a djecak je, slatko
meljuci jakim zubima, samo mumlao:
– Gle, otkuda ti ovo? Baš je bilo dobro.
Jednom, dok su iz tamnog vecernjeg neba prolijetale krupne kišne kapi, Marica uvuce
svoju plavu glavicu pod Stricevu ruku i zagrguta:
– Sakrij me od kišice.
– Gle, davo je odnio, kako je umiljata! – progunda u sebi djecak topeci se od milja. – I
kako samo ima meku kosicu, kao svila.
U sjecanju mu trenutno minu Lunja ali samo kao laka sjenka, a zlatasta Maricina kosa
bila je tu, živa i opipljiva. Pa ko da sad misli na nešto drugo!
I navadi se tako Stric da se svakog predvecerja susrece s Maricom na drumu, pod
baštenskom ogradom. Blaženo žmureci, otvarao je usta, pa da mu je ona stavila u njih makar
i metalno dugme, on bi i njega cini mu se, u slast pojeo. Ta kakvo dugme! Progutao bi i
citavu nisku cijelih oraha kao curka koju hrane za praznik...
Maštajuci svakodnevno o Marici, Stric je prolazio kroz selo sav zanesen kao da ne gazi
po zemlji, nego po meku oblaku iznad koga trepti i preliva se obasjana glavica njegove
plavojke. Opaziše to cak i njegovi u kuci, pa ga djed upita zacudeno:
– Caste li vas to na kursu rakijom kad si tako usvijetlio ocima? Možda ta je kakva curica
štogod uvracala?
Tu promjenu na Stricu najprije i najbolnije uocila je obavještajka Lunja. Brzo je saznala
ko je bio i uzrok toj Stricevoj neobicnoj zanesenosti. Naravno, Marica, ko ce drugi biti. To se
moglo i ocekivati.
– Ukrali su mi, dakle, najboljeg druga iz djetinjstva – razmišljala je ona iduci kroz polja
na ivici sela. – Ode moj Stric, a ja ostadoh sama.
Da je tih dana odakle naišla citava neprijateljska patrola, mogla je neopaženo promaci
pored Lunje, rastužena djevojcica, to ne bi opazila. Ona više nije gledala ni polja, ni živice, ni
staze, bila je s tugom zagledana samo u svoje malo opustošeno srce.
– Strice, zašto si otišao a da se ni obazreo nisi?
Jednom je, tako zamišljenu, iznenadi Jovance. Šunjao se njoj iza leda ocekujuci svaki
cas da ce se oprezna djevojcica, kao i uvijek, okrenuti još prije nego on do nje stigne, ali
ništa ne bi od toga. Vec je sasvim prišao i stao iznad nje, ali je djevojcica i dalje pogruženo
sjedila ništa ne primjecujuci.
– Lunjo!
Djevojcica podiže oci nimalo iznenadena. Cinilo se da joj je svejedno ma šta se
dogadalo na svijetu.
– Lunjo, šta je to s tobom? – zabrinuto upita djecak i saucesnicki je pomilova po kosi.
71
Dirnuta njegovom brigom, Lunja sakri glavu na Jovancetove grudi i tiho zaplaka.
– Lunjo, dušo, šta ti je?
– Svi ste vi mene ostavili, citava družina! – promuca Lunja.
Jovance se sjeti skorih prica o Stricu i Marici, pa rece s prijekorom:
– A zar sam ja svoju Lunju zaboravio? Zar sam nekog više volio nego nju? Koga, reci
mi?
Lunja se još više priljubi uza nj i protepa:
– Otkud ja znam, ta ti uvijek cutiš.
– Da, cutao sam – priznade djecak. Tebe je moj drug volio pa zato...
Lunja se trže, uvrijedena i ljuta:
– Niko mene više ne voli, nit ja koga!
Jovance se netremice zagleda u njezine uplakane sjajne oci i upitno nadiže obrve:
– Zar ni mene ne voliš?
Lunja obori pogled i lagano, sasvim lagano nasloni glavu na njegovu mišicu.
– Ti si nešto drugo. Ja sam se tebe pomalo bojala. Sjecaš li se kako si ono nekada
skocio kroz školski prozor? Niko se nikad to nije usudio.
– Pa tako si i ti uradila.
– To je bilo samo zbog tebe – priznade Lunja i osmjehnuvši se pogleda ga velikim
sjajnim ocima.
Ne znajuci ni sam što cini, ali osjecajuci da tako treba, Jovance se prignu i poljubi je u
kosu.
– Eto, sad vidiš da te volim.
Lunja je cutala, umirena, tiha i srecna, a kad Jovance ustade i krenu, ona ga predano
pomilova po rukavu.
– Navrati nekad ovim krajem. Tu ceš uvijek naci mene i strica Lijana. Ja cu te svaki dan
cekati.
XXII
Krajem jeseni od cetiri omladinske cete stvoren je Omladinski udarni bataljon, ponos
citavog odreda. Za komandanta je postavljen Nikoletina Bursac, slavni mitraljezac i nadaleko
poznata i cuvena partizanska delija.
Cim je primio novu dužnost, Nikoletina je zamolio komandanta odreda:
– Druže komandante, kako bi bilo da mi dadeš kurire iz bivše Jovancetove družine.
– A zašto baš njih? – zacudi se komandant.
– To su mi komšije, prijatelji i pomagaci iz najtežih dana okupacije. Imam u njih puno
povjerenje.
– Pa dobro, Nikola, povedi ih sa svojim bataljonom. Pred polazak u bataljon, citava
družina iskupi se kod Jovancetove kuce.
– Djecaci, sjutra cemo svi u vojsku – rece Jovance. – Kako bi bilo da se poslije podne
svi iskupimo kod našeg starog logora i da se oprostimo s Prokinim gajem?
– Hocemo, hocemo! Zovnucemo i Lazara Macka i Lunju.
– I poljara Lijana – dodade Jovance. – On je naš stari saveznik.
Poslije podne, kad se družina poce iskupljati pored svog starog logora, pretvorenog u
radionicu, zajedno sa Stricem pojavi se i njegov djed s jagnjetom na ramenu.
– Ehej, šta ti je to? – graknu poljar Lijan.
– Kako šta! – radosno povika cica. – Ispracam unuka u vojsku, valja to proslaviti.
– He-he, moj dragi, ipak si nešto zaboravio – zavreca poljar. – Kamo ti rakija za nas,
cestite starce?
– Tu je rakija – namignu djed. – Evo je. Starina zavuce ruku u džep od cakšira gotovo
do koljena i otud izvuce punu puncatu bocu.
– Vidiš li je, cista kao suza.
Dok se jagnje okretalo na ražnju, okupljena družina pretresala je svoje uspomene iz
veselih i uzbudljivih dana svog odmetništva. Rakijska boca šetala je od poljara do Striceva
djeda i natrag, sve dok se, ispražnjena, nije konacno smirila izmedu dvojice nakicenih starina.
72
– E, sad se najzad smiri, stara glupa i prazna boco! – povika poljar. – Tvoja pamet sad
se preselila u naše mudre glave,
Stric je kradom, poput krivca, bacio pogled na Lunju, ali djevojcica se pravila kao da ga
i ne vidi. Sjedila je pored Jovanceta, tiha, srecna i zanesena, kao da su sami na svijetu.
– Gle kako je danas krasna ova naša obavještajka! – prošaputa Doko Potrk, uvijek
osjetljiv na svaku ljepotu.
– Ih, baš mi je nekakva – kiselo smrsi Stric.
– Za nas ce uvijek biti ljepša od tvoje Marice! – dobaci mu Doko peckajuci ga.
– Tako je, i ja velim, bojs! – ozbiljno dodade Nik.
Stric samo ucuta. Morao je priznati da njegovi drugovi imaju pravo. Iznenada se
rastuži. Njegovo, u osnovi dobro srce žalilo je iskreno za svojom dobrom drugaricom iz teških
dana odmetništva. Ona ga je nekad voljela predanije i s više požrtvovanja nego što ce ga više
iko u životu voljeti.
Jedva je uhvatio zgodnu priliku da joj prošapce:
– Lunjo, ne ljuti se bar sad na rastanku. Oprosti. Djevojcica ga pogleda, toplo i milo,
kao i onih minulih dana i rece:
– Strice, necu te zaboraviti, ali znaj: nikad više neceš naci one svoje nekadašnje Lunje.
Na rastanku ga je još jednom pogledala ozbiljno i tužno i jedva cujno protepala:
– Ne, necu te zaboraviti.
Otišao je Stric noseci u duši prvu istinsku tugu u životu i neizbrisiv lik tihe djevojcice,
koja ga je nekad predano voljela i koju on ipak nije umio sacuvati.
XXIII
Iza brda tresu i odjekuju topovi. Bije se velika bitka. Na slobodnu partizansku teritoriju
navaljuje njemacka divizija "Princ Eugen".
Omladinski udarni bataljon krece na put. Još nocas bice ubacen u borbu na
najopasnijem sektoru bojišta.
Lazar Macak i Lunja, stoje na uzvišici više druma i pogledom ispracaju bataljon.
– Eno ih! Eno Nik i Vanjka! Eno Doke Potrka! Macak u koloni otkriva jednog po jednog
svog druga. Najzad je sasvim na zacelju druge cete, spazio Jovanceta i Strica.
– Eno i našeg harambaše zajedno sa Stricem!
– A gdje li je Nikolica s prikolicom? – upita Lunja. – Njega još uvijek ne vidim.
– Ostavili su ga kod štaba odreda – odgovori Macak. – Premlad je još, pa mu Nikoletina
ne da u borbu.
Jovance spazi prijatelje na onoj uzvisini i domahnu im rukom. Okrenu se i Stric, a onda
pokaza prstom u pravcu onih brda otkud se cula topovska grmljavina kao da bi da kaže:
– Cujete li samo, tamo se za nas kuva popara.
Tiha i blijeda, Lunja je cutke gledala za kolonom. S njom su, možda zauvijek, odlazili
oni koje je najviše voljela u životu. Odlazio je dugacki Stric, koga je vec prežalila, ali ga nije
zaboravila. Odlazio je ponosno hrabri Jovance, koga ce ona nositi na srcu cak ako se više
nikad i ne vrati.
– Ako se ne vrati?
Kao da joj odgovara na to njezino tajno pitanje, Macak odjednom progovori:
– Vratice se opet naši djecaci, treba u to vjerovati.
Na zacelju posljednje cete klimalo je nekakvo konjce pretovareno kotlovima i
kojekakvom starudijom. Za njim je bodro koracao poljar Lijan, šešira zabacena na potiljku.
– Ehej, kuda šefe? – povika Lunja.
Lijan, njen dotadašnji "šef" u obavještajnoj službi, veselo odvrati.
– U boj, dušo, u revoluciju!
– Zbogom, šefe! Ne zaboravi me!
– Zbogom, dušo, pamticu te!
I tako se rastadoše djevojcica Lunja i njezin "šef", dugogodišnji poljar, beskucnik i
vesela skitnica, ispicutura Lijan.
Tutnji u noci bitka, trza se Lunja iza sna, lomi se odjek u Prokinu gaju. Nema više
73
nekadašnjih bezbrižnih dana ni obijesnih djecjih igara, u rat je otišla Jovancetova družina.
Držite se dobro, moji djecaci! Jovance, Strice, Doko, Nik, Vanjka Široki, mi vas cekamo
da se opet vratite.
Nek bude onako kako ste se dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu
živi, sastace se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložice vatru u logoru Tepsija i oko nje ce
pricati o onima koji se nisu vratili. Pricace dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe
stvari, jer to jedino ostane iza covjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših djecaka.
BILJEŠKA O PISCU
Branko Copic je roden u selu Hašanima 1915. godine. Školovao se u rodnom selu, u
Bihacu i Banjoj Luci, zatim je studirao u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice i veceg
broja ordena i priznanja. Bio je urednik lista "Pionir", profesionalni je književnik, clan je
Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Živio je u Beogradu.
Književni rad je zapoceo još u najranijim danima, kao ucenik. Prvu pripovijetku
"Posmrtno ruvo Soje Cubrilove" objavio je 1936. godine.
Prije drugog svjetskog rata objavio je zbirke pripovjedaka. "Pod Grmecom", "Borci i
bjegunci" i "Planinci", kao i poznatu zbirku prica za djecu "U svetu leptirova i medveda".
Mada borac, Branko Copic i u toku samog rata ne prestaje sa književnim radom. Na
jednom mjestu Copic o tom svom radu kaže: "Tada sam, 1941, iz punog srca poceo da pišem
pjesme o našoj slavnoj partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme "Grob u žitu",
"Pjesma mrtvih proletera", "Na petrovackoj cesti". One su kasnije sabrane u zbirci "Ognjeno
radanje domovine" i štampane još u toku rata.
Nakon rata Branko Copic je za djecu napisao veliki broj omiljenih knjiga: "Slavno
vojevanje", "Bitka u Zlatnoj dolini", "Magarece godine", "Delije na Bihacu"... zatim zbirke
prica: "Price partizanke", "Vratolomne price", "Price ispod zmajevih krila" i "Doživljaji macka
Toše"... knjige pjesama: "Carobna šuma", "Armija – odbrana tvoja", "Partizanske tužne
bajke", Deda-Trišin mlin", "Nestašni djecaci" ...
Poznata su djela Branka Copdca za odrasle: romani "Prolom", "Gluvi barut" i "Ne tuguj,
bronzana stražo," i zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetama", "Surova škola", "Doživljaji
Nikoletine Bursaca" "Gorki med" i "Bašta sljezove boje".
Branko Copic je umro 1984. godine u Beogradu.
Nenad Radanovic

Нема коментара: